Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Svetište Gospe od krunice - Pompeji)
SEDAMNAESTI DAN - 05.09
Ostani vjeran u duhovnoj suhoći
Riječ Božja
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga. Bože moj, vičem danju, al' ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka.“ (Ps 22,2-3)
Sedamnaestoga dana našega hoda dolazimo do jedne od najtežih kušnji duhovnoga života – trenutka kada molimo, tražimo, čekamo, a čini nam se da Bog šuti. Lakše je vjerovati kada osjećamo Njegovu blizinu, kadOa molitva teče, kada nas Riječ dotiče, kada vidimo plodove i kada se čini da Bog brzo odgovara. Mnogo je teže ostati vjeran kada kleknemo, a ne osjećamo ništa; kada otvorimo Sveto pismo, a riječi kao da ostaju na papiru; kada dugo molimo za istu stvar, a okolnosti se ne mijenjaju. Tada se može pojaviti pitanje koje su prije nas izgovorili mnogi Božji ljudi: „Gospodine, gdje si?“
To pitanje nije znak da nemamo vjere. Nalazimo ga u samome Svetom pismu. Psalmist pita: „Dokle ćeš me, Jahve, zaboravljati? Zauvijek? Dokle ćeš skrivati lice od mene?“ (Ps 13,2). Habakuk vapije: „Dokle ću, Jahve, zapomagati, a da ti ne čuješ?“ (Hab 1,2). Job traži Boga i ne razumije zašto šuti. Čak Isus na križu uzima riječi Psalma 22: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Biblijska vjera zato nije gluma u kojoj se vjernik mora ponašati kao da ga ništa ne boli i kao da uvijek sve razumije. Pred Bogom možemo biti potpuno istiniti.
Ali postoji velika razlika između reći Bogu: „Ne osjećam Te“ i zaključiti: „Nema Te.“ Osjećaj Božje odsutnosti nije isto što i Božja odsutnost. To je jedna od najvažnijih istina današnjega dana. Naša osjetila, raspoloženja i osjećaji stvarni su, ali nisu konačno mjerilo Božje prisutnosti. Sunce ne prestaje postojati zato što ga oblaci zaklone. Tako ni Bog ne prestaje biti prisutan zato što ga naše srce trenutačno ne osjeća. Ponekad se upravo u takvim razdobljima događa nešto vrlo duboko: naša se vjera odvaja od potrebe da stalno bude hranjena osjećajem.
Na početku duhovnoga života Bog često daje mnogo utjehe. Molitva nas lako dodiruje, pjesma nas podigne, riječ iz Svetoga pisma kao da je napisana upravo za nas. Takve milosti treba primati zahvalno. Ali Bog nas voli previše da bi naš odnos s Njim ostao samo odnos prema ugodnim osjećajima. Dođe trenutak kada se mora pokazati: tražim li Boga ili samo osjećaj koji mi Bog daje? Hoću li moliti i kada mi molitva ne donosi odmah utjehu? Hoću li ići na misu kada ništa posebno ne osjećam? Hoću li ostati vjeran odluci kada nema oduševljenja koje me nosilo na početku?
Ljubav se ne mjeri samo onime što osjećamo. Najdublja ljubav često se pokazuje upravo u vjernosti kada osjećaj izostane. Supružnik koji ostaje uz bolesnoga bračnog druga ne ljubi manje zato što je umoran. Majka koja se noću ustaje uz dijete ne čini to zato što je svaki trenutak ugodan. Ljubav postaje zrela kada može reći: „Ostajem jer ljubim, a ne samo zato što mi je lijepo.“ Tako je i s Bogom. Postoji molitva koja je puna utjehe, ali postoji i molitva koja je samo tiho ostajanje pred svetohraništem: „Gospodine, danas ne osjećam ništa, ali sam došao jer si Ti ovdje.“
Takva molitva može biti neizmjerno dragocjena.
Neprijatelj upravo u razdoblju duhovne suhoće može pokušati posijati sumnju: „Vidiš, sve si umislio. Bog te više ne čuje. Nema smisla moliti. Prestani.“ Njegov cilj nije samo da izgubimo osjećaj Boga, nego da zbog gubitka osjećaja prestanemo tražiti Boga. Zato je u suhoći posebno važna vjernost malim stvarima. Ne treba tada nužno tražiti sve više novih pobožnosti, snažnijih iskustava i znakova samo da bismo ponovno nešto osjetili. Ponekad je potrebno učiniti upravo suprotno: mirno ostati uz ono što znamo da je dobro. Moliti. Čitati Riječ. Sudjelovati u sakramentalnom životu. Činiti dobro. I čekati.
Tu nam sveti Mihael ponovno daje veliku pouku. Njegovo ime nije: „Ja osjećam Boga“, nego „Tko je kao Bog?“ Njegova vjernost ne počiva na promjenjivim okolnostima, nego na istini o tome tko je Bog. Upravo to nam je potrebno kada osjećaji oslabe. Ako danas ne osjećam da je Bog dobar, je li prestao biti dobar? Ako ne osjećam Njegovu ljubav, je li Krist prestao biti raspet za mene? Ako ne osjećam Njegovu prisutnost, je li prestalo vrijediti Isusovo obećanje: „Ja sam s vama u sve dane“ (Mt 28,20)? Ne. Moji se osjećaji mijenjaju. Bog ostaje isti.
Sjetimo se učenika na putu u Emaus. Hodaju s Isusom, razgovaraju s Njim, slušaju Ga, a ne prepoznaju Ga. Kasnije će shvatiti: On je cijelo vrijeme bio s nama. Koliko je to snažna slika naših razdoblja duhovne suhoće. Možda ćemo se jednoga dana osvrnuti na vrijeme u kojem smo mislili da nas je Bog napustio i tek tada vidjeti koliko nas je upravo tada nosio. Problem nije uvijek u tome što Bog nije prisutan. Ponekad je prisutan na način koji još ne prepoznajemo.
Postoje i razdoblja kada šutnja nije samo nekoliko dana suhe molitve, nego godine čekanja. Abraham prima obećanje, ali dugo čeka njegovo ispunjenje. Josip prima snove, a zatim završava u jami i zatvoru prije nego što vidi kamo ga Bog vodi. David je pomazan za kralja, ali prije prijestolja prolazi kroz progonstvo. Između obećanja i ispunjenja često postoji vrijeme u kojem Bog oblikuje čovjeka koji će moći nositi ono što mu želi povjeriti. Mi želimo odgovor, a Bog ponekad priprema naše srce za odgovor.
Zato čekanje nije nužno izgubljeno vrijeme. Možda se izvana ništa ne mijenja, ali Bog u nama produbljuje korijen. Drvo ne raste samo onda kada vidimo nove grane. Mnogo se toga događa pod zemljom. Tako je i s duhovnim životom. Postoje razdoblja vidljivoga rasta i razdoblja u kojima Bog radi duboko, skriveno, bez osjećaja i bez pljeska. Upravo tada može nastajati vjera koja više ne ovisi o stalnim potvrđivanjima.
Ali trebamo biti razboriti. Nije svaka duhovna suhoća izravno Božje djelovanje. Ponekad smo sami zanemarili molitvu, dugo živimo u kompromisu, iscrpljeni smo, preopterećeni ili prolazimo kroz psihičku i tjelesnu iscrpljenost. Ne treba svako stanje automatski „produhovljavati“. Ako mjesecima osjećamo duboku prazninu koja zahvaća cijeli život, gubitak sposobnosti funkcioniranja ili snažnu beznadnost, potrebno je uz duhovnu pratnju potražiti i odgovarajuću stručnu pomoć. Milost i ljudska pomoć nisu neprijatelji. Bog se može služiti i ljudima koji su osposobljeni pomoći nam.
Ponekad, međutim, u molitvi jednostavno nema osjećaja. Tada se može dogoditi jedna od najčišćih molitava našega života. Doći pred Boga i reći: „Gospodine, ne osjećam Te, ali biram Tebe.“ Ne zato što sam dobio ono što sam tražio. Ne zato što razumijem. Ne zato što osjećam toplinu. Nego zato što si Ti Bog.
To je trenutak u kojem pitanje svetoga Mihaela postaje ispovijest vjere: Tko je kao Bog? Nitko. Ni moja utjeha nije Bog. Ni moja duhovna iskustva nisu Bog. Ni osjećaj Njegove prisutnosti nije Bog. Bog je Bog i onda kada je moja duša u svjetlu i onda kada prolazi noću.
U Getsemaniju Isus moli da ga, ako je moguće, mimoiđe čaša. Ne dobiva uklanjanje križa. Ali ostaje u Očevoj volji: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,42). To je možda najdublja molitva povjerenja: ne molitva čovjeka kojemu je sve jasno, nego predanje u trenutku tame.
Možda danas i ti nosiš neodgovorenu molitvu. Moliš za obraćenje osobe koju voliš. Za ozdravljenje. Za brak. Za dijete. Za posao. Za oslobođenje od neke kušnje. Za odgovor o svojem pozivu. Za nešto što samo ti i Bog znate. Možda si već umoran od molitve. Danas ti nitko ne može obećati kada će i na koji način odgovor doći. Ali možeš učiniti nešto veliko: ne dopustiti da Božja šutnja u tvojoj percepciji postane razlog da odeš od Njega. Možeš ostati.
Ponekad je ostati najveća pobjeda.
Molitva
Gospodine Isuse, danas pred Tebe donosim svoju suhoću, čekanje i pitanja na koja još nisam dobio odgovor. Ti znaš koliko sam puta molio isto. Znaš trenutke kada sam očekivao Tvoj odgovor, a činilo mi se da je nebo ostalo zatvoreno. Znaš koliko sam puta pitao gdje si. Danas pred Tobom ne želim glumiti. Ako sam umoran, priznajem da sam umoran. Ako sam razočaran, govorim Ti da sam razočaran. Ako sam ljut, donosim Ti i svoju ljutnju. Ako se bojim da si me zaboravio, donosim Ti i taj strah. Ali usred svega želim izgovoriti: ne želim otići od Tebe. Kada Te ne osjećam, pomozi mi vjerovati da si prisutan. Kada ne razumijem, pomozi mi ostati. Kada ne odgovaraš onako brzo kako želim, sačuvaj me od toga da sam sebi proizvodim odgovore. Očisti moju ljubav prema Tebi od potrebe za stalnim osjećajima i potvrdom. Daj mi vjeru koja će Te ljubiti zbog Tebe samoga.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me osobito onda kada se čini da Bog šuti. Kada me napast uvjerava da nema smisla više moliti, izmoli mi ustrajnost. Kada tražim osjećaje umjesto Boga, vrati moje srce Njemu. Kada me umor vodi prema odustajanju, pomozi mi učiniti još jedan korak. Kada ne vidim plodove, podsjeti me da Bog može raditi skriveno. Kada poželim napustiti mjesto na koje me Bog postavio samo zato što više ne osjećam početno oduševljenje, izmoli mi dar razlučivanja i vjernosti. Neka tvoje ime u mojoj noći postane ispovijest: Tko je kao Bog? Nitko. Bog ostaje Bog i kada ga osjećam i kada ga ne osjećam.
Današnja odluka i završna molitva
Danas neću pokušavati proizvesti neki poseban duhovni osjećaj. Odvojit ću vrijeme i jednostavno ostati pred Bogom. Ako mogu, provest ću barem petnaest minuta u tišini pred svetohraništem ili na mirnom mjestu. Neću od Boga tražiti znak. Neću Mu postavljati uvjet. Reći ću samo: „Isuse, ovdje sam. Možda Te danas ne osjećam, ali vjerujem da si Ti ovdje. Ne dolazim zbog osjećaja. Dolazim zbog Tebe.“ Zatim ću Mu predati jednu molitvu na čiji odgovor dugo čekam. Neću prestati moliti, ali ću danas uz svoju prošnju dodati: „Gospodine, učini ono što je dobro i daj mi milost ostati uz Tebe dok čekam.“
Gospodine, kada ne čujem Tvoj glas, sačuvaj me od toga da potrčim za svakim drugim glasom. Kada ne osjećam Tvoju blizinu, ne dopusti mi tražiti zamjenske utjehe koje će me udaljiti od Tebe. Kada se molitva osuši, nauči me vjernosti. Kada Riječ ne izazove osjećaj, nauči me poslušnosti. Kada se ništa ne događa onako kako sam očekivao, podsjeti me da se Tvoje djelovanje ne mjeri samo onime što mogu vidjeti.
Ako je ovo vrijeme pustinje, vodi me kroz pustinju. Ako je vrijeme čekanja, nauči me čekati. Ako me želiš pročistiti, daj mi hrabrost dopustiti Ti. Ako trebam nešto promijeniti, pokaži mi. Ako trebam samo ostati, daj mi milost da ostanem.
Kada ne vidim Tvoje lice, vjerovat ću Tvojoj riječi. Kada ne osjećam Tvoju ruku, sjetit ću se križa. Kada moje srce pita: „Gdje si?“, ponovno ću čuti Tvoje obećanje: „Ja sam s vama u sve dane.“
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj me u noći vjere. Marijo, koja si stajala pod križem kada se činilo da su sva obećanja nestala, nauči me ostati. Duše Sveti, moli u meni kada ja više ne znam kako moliti.
Ne želim ljubiti Boga samo kada Ga osjećam.
Ne želim biti vjeran samo kada razumijem.
Ne želim moliti samo kada dobivam odgovore.
Želim moći reći: „Gospodine, i kada šutiš – ostajem. I kada ne razumijem – vjerujem. I kada ne osjećam – pripadam Ti.“
Jer možda najveća pobjeda u nekim danima nije osjetiti Boga.
Najveća pobjeda je ne otići od Njega.
„Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!