Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Lucera Italija)
OSAMNAESTI DAN - 06.09.
Neka tvoje riječi ne postanu oružje
Riječ Božja
„Tko čuva usta i jezik, čuva svoju dušu od nevolje.“ (Izr 21,23)
Osamnaestoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jednoga naizgled malog, a duhovno iznimno važnog područja – naših riječi. Možemo moliti, postiti, čitati Sveto pismo, govoriti o duhovnoj borbi i tražiti zaštitu svetoga Mihaela, a zatim jednom rečenicom raniti čovjeka, unijeti razdor u obitelj, narušiti nečiji ugled ili zapaliti sukob koji će trajati godinama. Jakov zato ne govori o jeziku kao o nevažnoj stvari. Uspoređuje ga s malim kormilom koje upravlja velikim brodom i malom vatrom koja može zapaliti veliku šumu: „Tako i jezik: malen je ud, a velikim se može hvaliti. Gle, kako malena vatra koliku šumu zapali!“ (Jak 3,5). Duhovna borba zato se ne vodi samo u velikim odlukama. Ponekad se vodi u nekoliko sekundi između trenutka kada smo povrijeđeni i trenutka kada otvorimo usta.
Jučer smo govorili o Božjoj šutnji i o tome kako ostati uz Njega kada ne osjećamo Njegovu prisutnost. Danas nas Gospodin poziva na drugu vrstu šutnje: šutnju čovjeka koji zna da ne mora izgovoriti sve što mu dođe na um. Nije svaka istinita stvar nešto što trebamo reći. Nije svako naše mišljenje potrebno izgovoriti. Nije svaka pogreška drugoga naša odgovornost ispraviti. Nije svaka provokacija poziv na odgovor. Ponekad je najveća pobjeda duhovnoga dana riječ koju smo mogli izgovoriti – ali nismo.
Jakov izgovara nešto još ozbiljnije: „Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. Ne smije se, braćo moja, tako događati!“ (Jak 3,9-10). Možemo ujutro izgovarati molitvu svetom Mihaelu, tijekom dana slaviti Boga, a navečer istim jezikom ponižavati supružnika, dijete, kolegu, člana zajednice ili osobu koja nam nije draga. Problem tada nije samo u nepristojnoj riječi. Problem je u podijeljenosti srca. Kako mogu reći da ljubim Boga kojega ne vidim, a riječima gaziti čovjeka stvorenoga na Njegovu sliku?
Isus ide još dublje jer pokazuje da riječi nisu samo problem jezika: one otkrivaju srce. „Ta iz obilja srca usta govore“ (Mt 12,34). Ako iz mene stalno izlazi ljutnja, možda problem nije samo u tome što „moram paziti što govorim“. Možda trebam pogledati što se događa u srcu. Ako stalno kritiziram druge, možda se iza toga skriva nezadovoljstvo sobom. Ako moram govoriti o tuđim slabostima, možda time pokušavam osjećati vlastitu nadmoć. Ako moje šale redovito ponižavaju druge, možda humor koristim kao dopušten način agresije. Ako uvijek moram imati posljednju riječ, možda se iza toga skriva potreba za kontrolom. Jezik često iznese na površinu ono što bismo radije sakrili.
Zato današnji dan nije samo poziv da manje govorimo. To je poziv da dopustimo Bogu očistiti izvor iz kojega naše riječi dolaze.
Jedno od najvećih područja borbe jest ogovaranje. O njemu smo se dotaknuli kada smo govorili o gorčini, ali potrebno je otići dublje. Ogovaranje često izgleda bezazleno. Ne izmišljamo nužno laž. Ponekad govorimo nešto što je potpuno istinito. Ali pitanje nije samo: „Je li istina?“ Pitanje je: „Imam li pravo i razlog ovo govoriti?“ Tuđa pogreška ne postaje moje vlasništvo samo zato što sam za nju saznao. Tuđa slabost nije sadržaj koji mi je dan da njime zabavljam druge.
Ponekad ogovaranje prikrivamo brigom: „Govorim ti ovo samo da znaš kako moliti.“ A zatim ispričamo sve pojedinosti koje druga osoba nikada nije dala dopuštenje dijeliti. Ili kažemo: „Ne želim nikoga osuđivati, ali...“ i upravo nakon toga započnemo osudu. Ponekad širimo informacije pod izlikom zaštite zajednice, a zapravo želimo dokazati da smo bili u pravu. Razlučivanje je potrebno. Postoje situacije kada o nečijem ponašanju moramo govoriti odgovornoj osobi kako bismo zaštitili nekoga od štete ili riješili ozbiljan problem. To nije isto što i ogovaranje. Razlika je često u cilju, osobi kojoj govorimo i količini onoga što govorimo. Govorim li nekome tko stvarno može pomoći? Govorim li samo ono što je potrebno? Tražim li rješenje ili uživam u priči?
Tu ponovno pred nama stoji sveti Mihael. Poslanica Judina donosi neobičnu, ali duboku sliku: kada se Mihael sukobio s đavlom, nije se usudio izreći pogrdan sud, nego je rekao: „Spriječio te Gospodin!“ (usp. Jd 9). Kakva suprotnost našoj potrebi da nekoga riječima uništimo kada smo sigurni da smo u pravu. Mihael ne treba dokazivati vlastitu veličinu uvredama. Njegova snaga nije u grubosti. Njegova je snaga u Božjem autoritetu.
To je važna lekcija za duhovnu borbu. Grubost nije isto što i autoritet. Vikanje nije isto što i snaga. Ponižavanje drugoga nije znak da branimo istinu. Možemo izgovoriti potpuno ispravnu stvar na potpuno pogrešan način. Pavao zato kaže: „Istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist“ (usp. Ef 4,15). Istina bez ljubavi može postati oružje kojim dokazujemo svoju nadmoć. Ljubav bez istine može postati sentimentalnost koja ne želi ništa ispraviti. Kršćanski put spaja oboje: istinu i ljubav.
Ponekad najteže riječi izgovaramo upravo najbližima. Pred strancima smo pristojni, na poslu kontrolirani, u zajednici ljubazni, a kod kuće kao da sva pravila prestaju vrijediti. Supružnik, djeca, roditelji ili ljudi s kojima živimo dobivaju ono što je ostalo nakon našega umora. Govorimo si: „Pa oni znaju da ih volim.“ Ali ljubav koja se nikada ne pretvara u način govora s vremenom postaje teško prepoznatljiva. Jedna ponižavajuća rečenica izgovorena djetetu može u njemu ostati godinama. Jedna rečenica roditelja može postati unutarnji glas koji dijete nosi i u odrasloj dobi: „Od tebe nikada ništa“, „Uvijek sve pokvariš“, „Zašto ne možeš biti kao...?“ Mi možda zaboravimo da smo je izgovorili. Onaj tko ju je primio možda je nikada ne zaboravi.
Zato Pavao govori nešto predivno: „Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima“ (Ef 4,29). Primijetimo cilj kršćanske riječi: sazidati. Prije nego nešto kažemo možemo se pitati: Hoće li ovo graditi ili rušiti? To ne znači da nikada nećemo izgovoriti tešku riječ. Ponekad upravo ljubav zahtijeva jasno reći: „Ovo nije dobro.“ Ali čak i korekcija može biti izgovorena s ciljem da se čovjeka podigne, a ne ponizi.
Koliko bi se naših odnosa promijenilo kada bismo prije odgovora naučili napraviti samo tri sekunde tišine? Netko kaže nešto što nas povrijedi. U nama se odmah pojavljuje odgovor. Znamo točno gdje je druga osoba slaba i jednom rečenicom možemo je pogoditi. Upravo tada počinje bitka. Možda smo već pobijedili mnoge velike kušnje, a sada se cijela duhovna borba nalazi u odluci: hoću li izgovoriti tu rečenicu?
Ponekad će najveća pobjeda dana biti progutati riječ koja bi povrijedila.
Ali postoji i druga strana. Neki ljudi koriste šutnju kao kaznu. Ne govore kako bi drugu osobu kontrolirali, kažnjavali ili prisilili da nagađa što nije u redu. To nije sveta šutnja. To je oblik manipulacije. Kršćanska šutnja nije odbijanje komunikacije. Ona je prostor u kojem se srce smiruje kako bismo kasnije mogli govoriti u istini i ljubavi. Ponekad trebamo reći: „Sada sam previše ljut da bih dobro razgovarao. Treba mi malo vremena, ali vratit ćemo se ovome.“ To je sasvim drugačije od danima ignorirati osobu kako bismo je kaznili.
Postoje i riječi koje moramo naučiti izgovoriti. Duhovna zrelost nije samo znati šutjeti. Ponekad je potrebno reći: „Oprosti.“ Ponekad: „Pogriješio sam.“ Ponekad: „Hvala ti.“ Ponekad: „Volim te.“ Ponekad: „Treba mi pomoć.“ Ponekad: „Ovo što činiš prema meni nije u redu.“ Ponekad: „Opraštam ti.“ Ponekad: „Molim te, oprosti meni.“ Možda upravo te kratke rečenice imaju veću duhovnu snagu od stotina naših drugih riječi.
Sveti Benedikt svoju monašku mudrost započinje riječju: „Slušaj.“ To je duboko kršćanska riječ. Čovjek koji stalno govori teško može slušati Boga i druge. Ponekad ne slušamo sugovornika nego samo čekamo trenutak kada ćemo ponovno govoriti. Dok on govori, mi već sastavljamo odgovor. Ali ljubav sluša. Slušanje drugome govori: „Tvoje iskustvo mi je važno. Ne moram odmah sve popraviti. Želim te čuti.“
Koliko je to važno i u molitvi. Ako je naša molitva samo neprekidno govorenje Bogu što treba učiniti, možda nikada ne ostavljamo prostor da On govori nama. Jezik koji učimo obuzdavati pred ljudima lakše će naučiti šutjeti i pred Bogom.
Postoji još nešto snažnije od šutnje: blagoslov. Pavao kaže: „Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite!“ (Rim 12,14). To ne znači da trebamo osjećati simpatiju prema osobi koja nas je povrijedila. To znači da odbijamo svojim riječima hraniti zlo. Umjesto da neprestano govorimo protiv nje, možemo pred Bogom reći: „Gospodine, učini u njezinu životu ono što je potrebno za njezino spasenje. Dovedi je k istini. Ozdravi ono što je ranjeno. Obrati ono što treba obraćenje.“ Takva molitva mijenja prije svega naše srce.
Sveti Mihael danas nam ponovno govori svojim imenom: Tko je kao Bog? Moje riječi nemaju pravo zauzeti mjesto Božjega suda. Ne moram pobijediti svaki razgovor. Ne moram imati posljednju riječ. Ne moram svima dokazati da sam u pravu. Ne moram uništiti tuđi ugled kako bih zaštitio svoj. Bog vidi istinu. Bog poznaje srce. Bog je sudac.
Možda je zato jedna od najvećih sloboda moći reći: „Ne moram odgovoriti na sve.“
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti predajem svoja usta, svoj jezik i svaku riječ koju ću izgovoriti. Oprosti mi za riječi kojima sam ranio, ponizio, ogovarao, optuživao ili širio tuđe slabosti. Oprosti mi za trenutke kada sam govorio istinu bez ljubavi i za trenutke kada sam šutio onda kada sam trebao stati u obranu istine. Oprosti mi za riječi izgovorene u ljutnji koje više ne mogu vratiti. Ti znaš kome sam svojim riječima nanio bol. Daj mi poniznost ispričati se ondje gdje je to potrebno. Očisti moje srce, jer znam da se iz njega rađaju moje riječi. Kada sam pun gorčine, ozdravi gorčinu. Kada sam pun zavisti, oslobodi me zavisti. Kada sam pun oholosti, nauči me poniznosti. Neka moja usta više ne budu mjesto iz kojega izlaze i blagoslov i otrov. Učini moje riječi prostorom istine, milosti i života.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada moje riječi žele postati oružje protiv drugoga. Kada sam povrijeđen i znam točno što bih mogao reći da povrijedim natrag, izmoli mi snagu šutnje. Kada želim ogovarati, podsjeti me da je i osoba o kojoj govorim stvorena na Božju sliku. Kada moram govoriti istinu, pomozi mi govoriti jasno, ali bez mržnje. Kada želim dokazati da sam u pravu pod svaku cijenu, podsjeti me svojim imenom: Tko je kao Bog? Ne moram biti sudac. Ne moram imati posljednju riječ. Bog poznaje istinu.
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću posebno bdjeti nad svojim riječima. Prije nego prenesem nešto negativno o drugoj osobi, zastat ću i pitati se: Je li ovo istinito? Je li potrebno da ja to kažem? Govorim li pravoj osobi? Hoće li moje riječi pomoći rješenju ili samo širiti problem? Bih li ovo rekao kada bi osoba o kojoj govorim stajala pokraj mene? Ako odgovor pokaže da trebam šutjeti, šutjet ću. Ali danas ne želim samo prestati govoriti loše. Želim svjesno učiniti suprotno. Izgovorit ću barem jednu riječ ohrabrenja osobi kojoj je potrebna. Zahvalit ću nekome za dobro koje često uzimam zdravo za gotovo. A ako znam da sam nekoga povrijedio svojim riječima, pokušat ću izgovoriti jednu od najtežih i najljepših rečenica: „Oprosti mi.“
Gospodine, postavi stražu na moja usta i stražare na vrata usana mojih. Kada sam ljut, daj mi vrijeme prije odgovora. Kada sam povrijeđen, ne dopusti mi da povredu pretvorim u oružje. Kada znam tuđu slabost, nauči me čuvati čovjekovo dostojanstvo. Kada drugi ogovaraju, daj mi hrabrost ne pridružiti se. Kada mogu nekoga ohrabriti, ne dopusti da štedim dobre riječi. Kada trebam govoriti istinu, oslobodi me kukavičluka. Kada trebam šutjeti, oslobodi me potrebe da imam posljednju riječ.
Neka moja usta koja primaju Tvoje Tijelo ne budu ista usta koja razdiru Tijelo Kristovo u mojoj braći i sestrama. Neka jezik kojim izgovaram Tvoje ime ne ponižava čovjeka koji nosi Tvoju sliku. Neka moje riječi ne ostavljaju iza sebe spaljenu zemlju, nego prostor u kojemu mogu rasti mir, istina, pomirenje i nada.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj moja usta u trenucima borbe. Marijo, koja si znala čuvati riječi i događaje u svome srcu, nauči me svetoj šutnji. Duše Sveti, prije nego što progovorim, progovori Ti u meni.
Danas ne želim samo paziti što neću reći.
Želim se pitati: Čiju dušu danas mogu podići jednom riječju?
Jer jedna riječ može srušiti čovjeka.
Ali jedna riječ može mu pomoći i da ponovno ustane.
Neka zato moje riječi ne budu oružje tame, nego sredstvo Božje ljubavi.
„Smrt i život u vlasti su jeziku.“ (Izr 18,21)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!