Nakon četrdeset dana počinje život onoga koji zna komu pripada
Riječ Božja
„Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim.“ (Ef 6,10-11)
Blagdan svetoga Mihaela Arkanđela dolazi kao kruna našega četrdesetodnevnog hoda, ali ne kao završna točka nakon koje se vraćamo starome načinu života. Četrdeset dana molitve, razmatranja, odricanja, suočavanja sa sobom i predavanja Bogu imali bi malo smisla kada bi ostali samo lijepo duhovno iskustvo kojega ćemo se povremeno sjećati. Sve što smo tijekom ovoga puta primili treba se sada spustiti u našu svakodnevicu, u naše odnose, riječi, odluke, navike, obiteljski život, posao, služenje i način na koji prolazimo kroz kušnje. Završetak pobožnosti nije izlazak iz duhovne borbe, nego ulazak u zreliji način njezina življenja. Više ne želimo neprestano promatrati tamu, tražiti neprijatelja u svakoj poteškoći ni svaku nutarnju napetost proglašavati izvanrednim duhovnim napadom. Želimo ostati okrenuti Kristu, ukorijenjeni u Njegovoj riječi, hranjeni Njegovim Tijelom, očišćeni Njegovim milosrđem i vođeni Duhom Svetim. Sveti Mihael nije nas tijekom ovih dana vodio prema strahu od zla, nego prema većemu strahopoštovanju pred Bogom; nije nas pozivao da budemo zaokupljeni neprijateljem, nego da odlučnije pripadamo Kristu.
Na današnji blagdan pred nama ponovno stoji Mihaelovo ime kao pitanje koje razotkriva svaku lažnu sigurnost: Tko je kao Bog? To pitanje nije usmjereno samo protiv pobune zlih duhova, nego prodire i u našu nutrinu, u svako mjesto na kojemu smo sebe, drugu osobu, vlastiti uspjeh, strah, ranu, želju, mišljenje ili plan postavili na mjesto koje pripada jedino Bogu. Tko je kao Bog kada nas obuzme strah pred budućnošću? Tko je kao Bog kada poželimo sve kontrolirati? Tko je kao Bog kada mislimo da bez nas ništa ne može uspjeti? Tko je kao Bog kada svoju vrijednost mjerimo tuđim odobravanjem, kada se zatvaramo u povrijeđenost ili kada grijehu dopuštamo da nam govori kako se više ne možemo promijeniti? Odgovor svetoga Mihaela ostaje nepromijenjen: nitko nije kao Bog. Nitko drugi ne može nositi težinu našega potpunog pouzdanja, nitko drugi ne može zauzeti središte našega srca i nitko nas drugi ne može osloboditi, izliječiti i dovesti do punine života.
Možda smo tijekom ovih četrdeset dana doživjeli utjehu, pronašli odgovore, donijeli važne odluke ili osjetili snažan Božji dodir. Možda smo se, naprotiv, borili s rastresenošću, umorom, suhoćom i osjećajem da se u nama ništa posebno ne događa. I jedno i drugo može biti dio duhovnoga puta. Vrijednost ovih dana ne mjeri se snagom osjećaja, nego vjernošću kojom smo se vraćali Bogu. Duhovni život nije neprekidno traženje snažnih iskustava, nego ustrajno ostajanje uz Gospodina i onda kada osjećamo Njegovu blizinu i onda kada nam se čini da je skriven. Ljubav se ne dokazuje samo zanosom, nego postojanošću. Upravo sada, kada završava određeni ritam i prestaje svakodnevno vodstvo ovoga četrdesetodnevnog puta, pokazat će se jesmo li molili samo zato da završimo pobožnost ili zato da naučimo živjeti u zajedništvu s Bogom.
Što dalje nakon četrdeset dana?
Nakon ovih četrdeset dana ne trebamo panično tražiti novu pobožnost kako bismo održali osjećaj duhovne napetosti, nego trebamo sačuvati ono što nas je približilo Kristu i dopustiti da postane dijelom našega redovitog života. Bog nas ne poziva da neprestano započinjemo nešto novo, nego da ustrajno produbljujemo ono što nam je već darovao. Možda će za nekoga nastavak značiti redovitiju molitvu, za drugoga povratak nedjeljnoj Euharistiji, iskrenu ispovijed, pomirenje s osobom koju je dugo izbjegavao ili donošenje odluke da više neće hraniti naviku koja ga odvaja od Boga. Netko će trebati potražiti duhovno vodstvo, netko razgovor sa svećenikom, a netko stručnu pomoć zbog rana koje se ne mogu riješiti samo pobožnim željama. Sve to može biti dio odgovornoga duhovnog života jer milost ne dokida ljudsku narav, nego je liječi, podiže i osposobljava za zreliju slobodu.
Najvažnije je da ne ostanemo samo na riječima. Duhovni se život ne mijenja time što smo pročitali snažno razmatranje, nego time što smo dopustili Božjoj riječi da promijeni naše konkretno ponašanje. Ako smo prepoznali da nas određeni sadržaji, odnosi ili navike vode prema grijehu, trebamo postaviti jasne granice. Ako smo shvatili da nekome trebamo oprostiti, ne smijemo ponovno njegovati stare razgovore u svojoj glavi i iznova hraniti optužbu. Ako smo prepoznali vlastitu potrebu za kontrolom, moramo učiti razlikovati odgovornost od prisile da sve držimo u svojim rukama. Ako smo vidjeli koliko naš jezik može raniti, trebamo usporiti, šutjeti kada je to potrebno i naučiti govoriti istinu u ljubavi. Ako smo otkrili vlastitu oholost, nije dovoljno govoriti da želimo biti ponizni; trebamo prihvatiti ispravak, priznati pogrešku, zahvaliti drugome i prestati se ponašati kao da sve ovisi o nama. Rad na sebi postaje stvaran tek kada spoznaja prijeđe u odluku, a odluka u ponavljanu vjernost.
Povratak izvoru sakramentalnoga života
Središte nastavka našega puta mora biti sakramentalni život jer kršćanin ne pobjeđuje vlastitom snagom, nego Kristovim životom koji mu se daruje u Crkvi. Nijedna privatna pobožnost, ma koliko bila lijepa i plodna, ne može zamijeniti svetu misu, ispovijed i život iz milosti krštenja. Pobožnost prema svetome Mihaelu autentična je upravo onda kada nas vodi prema oltaru, prema Kristu koji se za nas predaje i daje nam se za hranu. Ako nas molitva svetome Mihaelu ne vodi dubljoj ljubavi prema Euharistiji, spremnijemu obraćenju i odgovornijemu životu, tada još nismo razumjeli njezin puni smisao. Sveti Mihael ne traži da se zaustavimo na njemu, nego nas vodi Jaganjcu koje pobjeđuje svojom žrtvom.
Nedjeljna Euharistija zato ne može biti tek jedna od naših mogućnosti niti obveza koju ispunjavamo kada nam okolnosti odgovaraju. Ona je susret s Kristom raspetim i uskrslim, srce života Crkve i izvor snage za sve ono što sami ne možemo nositi. Na oltaru se obnavlja Kristova jedina žrtva ljubavi, a mi smo pozvani donijeti vlastiti život, svoje rane, borbe, zahvalnost, odnose, padove i odluke te ih sjediniti s Njegovim predanjem Ocu. Primajući Kristovo Tijelo, ne primamo tek duhovnu utjehu, nego Onoga komu pripadamo. Euharistija nas podsjeća da nismo sami, da ne živimo od vlastite snage i da posljednju riječ nad našim životom nema ni grijeh, ni rana, ni smrt, nego uskrsli Gospodin.
Jednako je važan redovit i iskren pristup sakramentu pomirenja. Duhovna borba postaje opasna kada čovjek mnogo govori o djelovanju zla, a izbjegava se suočiti s vlastitim grijehom. Lakše je neprijatelja tražiti izvan sebe nego priznati vlastitu sebičnost, oholost, nečistoću, zavist, ogovaranje, nepraštanje, manipulaciju ili ravnodušnost. Ispovijed nas vraća istini, ali nas ne ponižava tako da nam oduzima dostojanstvo; ona ruši našu lažnu sliku o sebi kako bi nam ponovno pokazala lice Oca koji nas prima. U dobroj ispovijedi ne bavimo se samo pitanjem što smo učinili, nego dopuštamo Bogu da nam pokaže što se u nama treba promijeniti. Ondje ne pobjeđujemo zato što smo savršeno nabrojili svoje padove, nego zato što smo se otvorili Kristovu milosrđu i odlučili ponovno krenuti.
Duboka osobna molitva i klanjanje Presvetomu Oltarskom Sakramentu
Nakon ovih četrdeset dana potrebno je sačuvati vrijeme za duboku osobnu molitvu. Ne molitvu koja se sastoji samo od brzoga izgovaranja poznatih obrazaca, nego molitvu u kojoj dolazimo pred Boga sa stvarnim životom. Pred Njim ne moramo glumiti snagu, skrivati zbunjenost ni uljepšavati svoje stanje. Možemo Mu donijeti ono što nas raduje i ono što nas plaši, ono što razumijemo i ono što nas zbunjuje, svoje plemenite želje i neuredne čežnje, svoje pobjede i mjesta na kojima ponovno padamo. Duboka molitva nije bijeg iz stvarnosti, nego dopuštanje Bogu da uđe u našu stvarnost i osvijetli je svojom prisutnošću.
Takva molitva zahtijeva vrijeme, tišinu i vjernost. Ako Bogu uvijek dajemo samo ostatke dana, trenutke između dviju obveza i riječi koje izgovaramo već napola mislima na drugome mjestu, teško ćemo čuti što nam želi govoriti. Potrebno je odvojiti vrijeme u kojemu ćemo utišati vanjsku buku i nutarnju užurbanost, otvoriti Sveto pismo, pročitati nekoliko redaka, zadržati se na riječi koja nas dotiče i dopustiti da ona postane osoban susret s Gospodinom. Ne moramo svakoga dana nešto posebno osjetiti niti pronaći veliko rješenje. Ponekad je najveća vjernost jednostavno ostati pred Bogom i dopustiti Mu da nas ljubi.
Posebno mjesto na tome putu pripada klanjanju Presvetomu Oltarskom Sakramentu. Pred Isusom prisutnim u Euharistiji prestaje potreba da sve objašnjavamo, dokazujemo i kontroliramo. Dolazimo pred Onoga koji nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sebe i koji nas ljubi ljubavlju koja ne ovisi o našem trenutačnom osjećaju vrijednosti. Klanjanje nije vrijeme u kojemu moramo neprestano nešto govoriti. Ono je škola gledanja, slušanja, predanja i ostajanja. Pred Presvetim učimo da Bog nije predmet kojim raspolažemo, nego Gospodin pred kojim se klanjamo; učimo da nismo središte svijeta i da ne moramo sve držati u svojim rukama. Upravo ondje pitanje svetoga Mihaela postaje živa istina: Tko je kao Bog? Pred Euharistijskim Isusom naše se lažne veličine smanjuju, strahovi gube svoju apsolutnu moć, rane se otvaraju ozdravljenju, a srce ponovno pronalazi svoje pravo središte.
Klanjanje nas ne udaljava od ljudi, nego nas osposobljava da ih gledamo Kristovim očima. Ako nakon molitve postajemo hladniji, tvrđi, skloniji osuđivanju i uvjereniji u vlastitu pravednost, tada se trebamo iskreno upitati komu smo se zapravo klanjali. Susret s Isusom mora nas učiniti poniznijima, strpljivijima, istinitijima i spremnijima služiti. Onaj tko kleči pred Kristom ne može s visine gledati brata i sestru. Pred Presvetim učimo da ljubav nije tek osjećaj, nego predanje, da praštanje nije opravdavanje učinjenoga zla, nego oslobađanje srca od njegove vlasti te da služenje nije traženje priznanja, nego nasljedovanje Onoga koji je oprao noge svojim učenicima.
Duhovna borba nakon blagdana
Duhovna borba neće prestati zato što je završilo četrdeset dana molitve. Možda će se stare kušnje ponovno javiti, možda ćemo nakon razdoblja gorljivosti osjetiti umor, a možda će se upravo u običnosti pokazati ono što još nije predano Bogu. Ipak, sada trebamo drukčije razumjeti borbu. Ne borimo se kako bismo vlastitom snagom zaslužili pobjedu, nego iz pobjede koju je Krist već ostvario svojim križem i uskrsnućem. Ne ulazimo u borbu opsjednuti tamom, nego gledajući prema Svjetlu. Ne pokušavamo svaki problem objasniti djelovanjem zla, nego razborito razlikujemo duhovnu kušnju, posljedice vlastitih odluka, ljudsku slabost, emocionalne rane, bolest i životne okolnosti. Zrela vjera ne isključuje razum, odgovornost ni potrebu za ljudskom pomoći, nego sve to stavlja pod Božje svjetlo.
Najvažnije bojište često nije negdje izvan nas, nego u našim mislima, odlukama i svakodnevnim pristancima. Borba se vodi u trenutku kada možemo uzvratiti uvredom, ali biramo šutnju i mir; kada nas ogovaranje privlači, ali odlučimo sačuvati tuđe dostojanstvo; kada nas nečistoća, zavist ili osveta pozivaju da ih hranimo u mašti, a mi se okrećemo Bogu; kada nas umor nagovara da zanemarimo sve što nam je sveto, ali ipak učinimo mali čin vjernosti. Borba se vodi i kada trebamo priznati da nismo u pravu, zatražiti oprost, prihvatiti granicu, potražiti pomoć ili prekinuti naviku za koju znamo da nas razara. Velike pobjede često počinju malim, skrivenim odlukama koje nitko osim Boga ne vidi.
U takvoj borbi sveta krunica, molitva svetome Mihaelu, zazivanje Isusova imena, čitanje Božje riječi, post i druga duhovna sredstva imaju svoje važno mjesto, ali ona nisu čarobne formule kojima pokušavamo ovladati duhovnim svijetom. Njihova je snaga u tome što nas vraćaju Bogu, otvaraju milosti i uče pouzdanju. Kršćanska molitva nije pokušaj prisiljavanja Boga da učini ono što mi želimo, nego dopuštanje da On oblikuje naše srce prema svojoj volji. Ne pobjeđujemo mnoštvom izgovorenih riječi, nego pripadanjem Kristu, poslušnošću Njegovoj riječi i životom u milosti.
Rad na sebi kao suradnja s milošću
Ovih četrdeset dana ne smiju postati izgovor da čekamo kako će Bog bez nas promijeniti ono što mi uporno odbijamo mijenjati. Milost nije zamjena za našu odgovornost, nego snaga koja nam omogućuje da učinimo ono na što nas Bog poziva. Rad na sebi zato nije sebično bavljenje sobom niti pokušaj da sami sebe spasimo. To je iskrena suradnja s Duhom Svetim koji nam pokazuje istinu, razotkriva rane obrasce i poziva nas na slobodu.
Potrebno je upoznavati vlastite reakcije, prepoznati što u nama izaziva pretjeran strah, ljutnju, povlačenje ili potrebu za nadzorom te razumjeti na koji način stare rane utječu na današnje odnose. Nije svaki osjećaj grijeh, ali način na koji postupamo pod njegovim utjecajem može raniti nas i druge. Potisnuta rana ne postaje samim time izliječena, a bol koju odbijamo priznati često izlazi kroz osudu, grubost, zatvorenost ili potrebu da drugima upravljamo. Bog nas zato ne poziva da zaniječemo vlastitu ljudskost, nego da je donesemo u Njegovu prisutnost. Ponekad će to zahtijevati duhovni razgovor, a ponekad stručnu psihološku ili medicinsku pomoć. Traženje pomoći nije nedostatak vjere, nego može biti čin poniznosti i odgovornosti.
Istodobno, rad na sebi ne znači da ćemo neprestano analizirati svaku svoju misao i ostati zatvoreni u vlastitu nutrinu. Cilj nije beskonačna zaokupljenost sobom, nego sloboda za ljubav. Što nas Bog više oslobađa od straha, oholosti, nepraštanja i potrebe za kontrolom, to postajemo sposobniji vidjeti drugoga, čuti njegovu potrebu, podnijeti njegovu slabost i služiti bez skrivene potrebe za priznanjem. Svetost se ne pokazuje samo u tome koliko dugo molimo, nego u tome kako govorimo s ukućanima, kako se ponašamo prema slabijima, što činimo kada nas nitko ne vidi i koliko smo spremni odreći se vlastite volje radi ljubavi i istine.
Ostati u Kristu
Najvažniji poziv nakon ovih četrdeset dana može se sažeti u Isusovim riječima: „Ostanite u meni i ja u vama“ (Iv 15,4). Isus ne kaže samo da Mu povremeno dođemo, da Ga se sjetimo u opasnosti ili da Ga potražimo kada naši planovi propadnu. Poziva nas da ostanemo u Njemu, da Njegova riječ postane mjerilo naših odluka, Njegovo srce oblik naših odnosa, Njegov križ odgovor na naše trpljenje, a Njegovo uskrsnuće temelj naše nade. Ostati u Kristu znači ne pobjeći nakon pada, ne odustati u razdoblju suhoće i ne zaboraviti Boga kada nam dobro ide. To znači uvijek se vraćati Onomu koji ostaje vjeran i kada smo mi nevjerni.
Sveti Mihael nas danas ne poziva da se divimo njegovoj snazi, nego da nasljedujemo njegovu vjernost. Njegovo pitanje nije samo ratni poklič, nego ispovijest poniznosti. Tko je kao Bog? Nitko, pa ni ja. Ne moram sve znati, kontrolirati, nositi ni riješiti. Ne moram biti spasitelj svoje obitelji, zajednice ili svijeta. Pozvan sam vjerno učiniti ono što mi je Bog povjerio, služiti darovima koje sam primio i ostalo predati Njemu. U toj se poniznosti ne gubi snaga; upravo se u njoj snaga oslobađa od oholosti i postaje služenje.
Na današnji blagdan zahvalimo Bogu za sve što je tijekom četrdeset dana učinio u nama, ali nemojmo ostati okrenuti prošlosti. Pred nama je četrdeset prvi dan, a zatim svaki sljedeći dan u kojemu trebamo iznova izabrati komu pripadamo. Možda nećemo uvijek biti jednako gorljivi, možda će doći umor, rastresenost i padovi, ali vjernost se ne sastoji u tome da nikada ne posrnemo, nego da se uvijek vratimo Kristu. Naš oslonac nije snaga naših osjećaja ni savršenstvo naših odluka, nego vjernost Boga koji je započeo svoje djelo u nama i koji ga želi dovršiti.
Završna molitva na blagdan svetoga Mihaela
Gospodine Isuse Kriste, na blagdan svetoga Mihaela Arkanđela dolazim pred Tebe sa svime što se tijekom ovih četrdeset dana u meni događalo. Donosim Ti molitve koje sam izgovorio sabrano i one kroz koje sam prolazio rastreseno, trenutke utjehe i dane suhoće, odluke koje sam ostvario i obećanja u kojima sam ponovno otkrio svoju slabost. Zahvaljujem Ti za svako svjetlo, svaki poticaj na obraćenje, svaki oprost koji sam uspio darovati, svaki grijeh koji sam priznao, svaku laž koju sam prepoznao i svaki trenutak u kojemu si me nakon pada ponovno podigao. Sve dobro pripada Tvojoj milosti, a sve što je u meni još nedovršeno ponovno stavljam u Tvoje ruke.
Ne dopusti da završetak ove pobožnosti postane povratak starome životu. Daj mi milost da ono što sam spoznao počnem živjeti, da ono što sam Ti predao ne uzimam ponovno u svoje ruke i da vrata koja sam zatvorio grijehu ne otvaram iz navike, znatiželje ili slabosti. Probudi u meni glad za Tvojom riječju, ljubav prema svetoj misi, pouzdanje u sakrament pomirenja i čežnju za Tvojom prisutnošću u Presvetome Oltarskom Sakramentu. Nauči me dolaziti pred Tebe bez maski, ostajati uz Tebe bez potrebe za posebnim osjećajima i slušati Te bez unaprijed pripremljenih odgovora.
Pokaži mi na čemu trebam raditi, što trebam promijeniti, komu oprostiti, od koga zatražiti oprost i gdje trebam postaviti zdravu granicu. Daj mi poniznost da prihvatim pomoć, hrabrost da se suočim s vlastitim ranama i ustrajnost da ne odustanem kada promjena bude spora. Oslobodi me duhovne oholosti, straha, osuđivanja i nezdrave zaokupljenosti zlom. Nauči me razlikovati kušnju od vlastite neodgovornosti, duhovnu borbu od ljudske slabosti i istinsku revnost od nemira koji me odvaja od Tvojega mira.
Sveti Mihaele Arkanđele, zagovaraj me da ostanem vjeran Kristu, da se ne bojim tame više nego što vjerujem Svjetlu i da nikada ne stavim stvorenje na mjesto Stvoritelja. Kada me obuzme strah, podsjeti me da pripadam Kristu; kada me zavede oholost, podsjeti me da je sve dar; kada me pritisne prošlost, usmjeri me prema križu; kada me kušnja oslabi, vodi me prema sakramentima; kada izgubim mir, povedi me pred Presveto; kada padnem, pomozi mi da ne ostanem ležati, nego da ustanem i vratim se Ocu.
Marijo, Kraljice anđela, čuvaj moje srce uz srce svojega Sina. Duše Sveti, dovrši u meni ono što si tijekom ovih četrdeset dana započeo. Oče nebeski, primi moj život, moje vrijeme, tijelo, odnose, rad, služenje, prošlost i budućnost. Isuse, želim ostati u Tebi kada osjećam Tvoju blizinu i kada hodam u vjeri bez utjehe, kada sam snažan i kada upoznam svoju slabost, kada pobjeđujem i kada se nakon pada moram ponovno vratiti.
Neka završetak ovih četrdeset dana bude početak zrelije vjernosti. Neka molitva postane život, klanjanje predanje, ispovijed trajno obraćenje, Euharistija izvor moje snage, a duhovna borba svakodnevno biranje Tebe. Neka se u svakoj mojoj misli, riječi, odluci i odnosu sve jasnije čuje odgovor koji je sveti Mihael cijelim svojim bićem dao pred licem neba i zemlje: nitko nije kao Bog.
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog! Kristu pripadamo, u Kristu ostajemo i s Kristom nastavljamo svoj put.