Postoji oganj koji uništava i postoji oganj koji pročišćava.
Postoji vatra mržnje koja čovjeka izjeda iznutra, ali postoji i Božja vatra koja spaljuje ono što nas priječi da ljubimo.
Sveti Lovro postaje snažna slika susreta tih dvaju ognjeva.
Predaja ga povezuje s vatrom njegova mučeništva, ali vanjski oganj nije mogao nadvladati unutarnji oganj pripadnosti Kristu.
Ne trebamo zato zamišljati da je fizička bol čudesno prestala postojati; dublja je poruka upravo u tome da Božja milost čovjeka može održati vjernim usred onoga što sam ne bi mogao nositi.
To je obećanje koje se odnosi i na nas.
Možda danas gledaš neku situaciju i govoriš: „Ja ovo ne mogu.“ Možda i ne možeš.
Ali pitanje kršćanskoga života nije samo što ti možeš. Pitanje je što Bog može učiniti u tebi ako mu se predaš.
Postoje križevi koji su preteški za našu narav, odnosi koji iscrpljuju naše strpljenje, razdoblja bolesti, gubitka, razočaranja i čekanja koja otkrivaju koliko smo slabi.
Upravo tada čovjek može napraviti jednu od najvažnijih molitava svoga života: „Isuse, nemam ljubavi za ovo. Ljubi Ti u meni. Nemam snage. Budi Ti moja snaga. Ne mogu ovo nositi sam. Nosi sa mnom.“
Tada se događa prijelaz od ljudskoga naprezanja prema milosti.
Milost neće uvijek ukloniti okolnost, ali može promijeniti način na koji kroz nju prolazimo. Možda neće odmah ukloniti križ, ali može učiniti da križ više ne nosimo sami.
Možda neće promijeniti drugoga čovjeka, ali može sačuvati naše srce od mržnje.
Možda neće ukloniti bol, ali može spriječiti da bol postane naš identitet.
U tome se krije tajna svetaca. Nisu bili ljudi s beskrajnim zalihama vlastite snage. Bili su ljudi koji su naučili oslanjati se na snagu Drugoga.
Zato mučenik nije prvenstveno junak ljudske izdržljivosti. On je svjedok. Grčka riječ martys upravo to znači: svjedok.
Mučenik svojim životom govori da postoji Netko vrjedniji od njegova vlastitoga života. Njegova smrt postaje posljednja rečenica svjedočanstva koje je započelo mnogo prije.
Sveti Lovro zato i danas postavlja neugodno, ali oslobađajuće pitanje: što je meni toliko vrijedno da zbog toga mogu nešto izgubiti?
Ako zbog Krista ne mogu izgubiti nekoliko minuta, kako ću mu predati život?
Ako ne mogu izgubiti posljednju riječ u raspravi, što znači reći da je On Gospodin?
Ako nisam spreman podijeliti svoje obilje s čovjekom u potrebi, kako mogu govoriti o siromašnome Kristu?
Ako služenje prihvaćam samo dok me ljudi cijene, služim li Kristu ili vlastitoj slici o sebi?
Tu se pšenično zrno spušta iz teologije u svakodnevicu.
Moje „umiranje“ danas možda neće biti dramatično.
Možda će značiti samo zaustaviti se i poslušati. Nazvati osamljenu osobu. Pomiriti se. Podijeliti nešto što imam. Posjetiti bolesnika. Ne izgovoriti riječ kojom bih mogao raniti. Priznati pogrešku. Napraviti dobro bez potrebe da itko sazna. Ustati još jednom i služiti.
Od takvih se zrna gradi svetost.
I upravo se tu susreću đakonat svetoga Lovre i Isusova riječ o pšeničnome zrnu.
Pravi služitelj ne pita prvenstveno: „Što ću dobiti?“ nego: „Kome danas mogu postati dar?“ Đakonat je u svojoj dubini vidljivi znak Krista Sluge, ali ta je đakonska dimenzija utisnuta u poziv cijele Crkve.
Svaki je kršćanin na svoj način pozvan postati čovjek za drugoga.
Tada možemo razumjeti završetak Isusove riječi: „Gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.“
To je možda najveće obećanje čitavoga odlomka.
Isus ne obećava samo nagradu nakon služenja. On obećava svoju prisutnost usred služenja. Gdje je Krist koji pere noge, ondje treba biti njegov učenik.
Gdje je Krist uz ranjenoga čovjeka, ondje treba biti njegov učenik.
Gdje je Krist među siromašnima, ondje treba biti njegov učenik.
Gdje je Krist na križu, ondje će ga učenik ponekad susresti na način koji nije očekivao.
Ali križ nije posljednja postaja.
Pšenično zrno umire zato da bi donijelo rod.
Veliki petak postoji zbog uskrsnoga jutra.
Kršćansko umiranje sebi nikada nije besmisleno nestajanje.
U njegovu središtu nalazi se nada preobrazbe.
Bog iz predanoga života izvodi život, iz oprosta može izvesti slobodu. Iz patnje koju mu predamo može izvesti suosjećanje. Iz naših rana može izvesti sposobnost da razumijemo ranjenoga. Iz naše vjernosti može niknuti nešto što još ne možemo vidjeti.
Možda je zato danas najvažnije pitanje vrlo jednostavno: Gospodine, koje zrno u meni još uvijek odbija pasti u zemlju?
Što još grčevito čuvam?
Svoju sigurnost? Ugled? Kontrolu? Povrijeđenost? Potrebu da budem priznat? Pravo da uvijek budem u pravu? Strah da će me ljudi zaboraviti ako se prestanem dokazivati?
Krist ne dolazi da nam oduzme život. Dolazi nas osloboditi od svega zbog čega ga ne možemo istinski živjeti.
„Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo.“
To „ostaje samo“ možda je najtužniji dio Isusove rečenice.
Čovjek može toliko čuvati sebe da na kraju ostane zatvoren u sebe.
Može toliko braniti vlastiti život da propusti ljubav.
Može izgraditi zidove kako ga nitko ne bi povrijedio, a onda otkriti da kroz iste zidove nitko više ne može ni doći do njegova srca.
Krist nas poziva iz te samoće.
Padni u zemlju njegova povjerenja.
Dopusti da se raspukne tvrda ljuska samodostatnosti.
Dopusti Duhu Svetomu da zapali u tebi oganj koji neće spaliti druge, nego ono što te sprječava da ih ljubiš.
Sveti Lovro nije velik zato što je mogao podnijeti vatru.
Velik je zato što vatra nije mogla spaliti njegovu ljubav prema Kristu.
To je pobjeda koju trebamo tražiti.
Ne život bez teškoća, nego srce koje teškoća neće pretvoriti u kamen.
Ne život bez križa, nego zajedništvo s Kristom koje će križu oduzeti posljednju riječ.
Ne snagu kojom ćemo dokazivati da možemo sve sami, nego milost po kojoj ćemo upravo u svojoj slabosti otkriti da nas Bog može nositi.
Možda nikada nećemo biti pozvani položiti život u jednom velikom trenutku.
Ali danas ćemo ga zasigurno moći položiti u nečemu malom.
Jedna riječ manje za sebe.
Jedan čin više za drugoga.
Jedan oprost.
Jedno služenje.
Jedno skriveno dobro.
Jedno „da“ Kristu koje nitko osim Njega neće čuti.
I možda upravo od toga počinje obilat rod.
Jer u Kraljevstvu Božjem ništa darovano iz ljubavi nije izgubljeno. Sjeme koje predamo Kristu možda nestane iz naših očiju, ali ne nestaje iz njegovih ruku. Ono pada u zemlju, umire svojoj zatvorenosti i, zahvaćeno snagom života koji dolazi od Boga, počinje donositi rod.
Sveti Lovro nam svojim životom pokazuje da posljednju riječ nema vatra koja spaljuje tijelo, nego Vatra koja ispunja srce.
A čovjek koji dopusti Duhu Svetomu da u njemu zapali tu Vatru postupno postaje ono što je bio i njegov Gospodin: kruh koji se lomi, zrno koje se daruje i život iz kojega drugi mogu živjeti.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (crkva svetog Lovre u Rimu)