Rana koju neprestano hranimo postaje zatvor
Sveti Izak Sirijski vodi nas još dublje kada duhovno napredovanje povezuje s poniznošću i otpuštanjem nanesenih uvreda. U misli koja mu se pripisuje stoji: „Koliko si sposoban sebe poniziti i zaboraviti nanesene uvrede, toliko će ti biti otkrivene nebeske tajne.“ U toj se rečenici skriva jedna od velikih tajni unutarnje slobode. Čovjeka ponekad više ne zarobljava ono što mu je netko učinio nego ono što on nakon toga godinama čini s tim događajem u svojoj nutrini. Događaj je završio, ali unutarnji razgovor nije. Osoba koja nas je povrijedila možda više nije prisutna u našemu životu, ali mi s njom i dalje razgovaramo u mislima, branimo se, dokazujemo da smo bili u pravu, zamišljamo što smo trebali odgovoriti, ponovno proživljavamo situaciju i čekamo priznanje koje možda nikada neće doći. Tako čovjeku koji nas je jednom povrijedio možemo nesvjesno dati mogućnost da nas povrjeđuje još godinama.
Oprost zato nije poricanje stvarnosti. Ne znači proglasiti zlo dobrim, ukinuti odgovornost počinitelja, odustati od pravednosti, ponovno uspostaviti povjerenje ondje gdje za njega nema temelja niti se izložiti osobi koja nastavlja nanositi štetu. Pomirenje i ponovno uspostavljanje odnosa zahtijevaju uvjete koji nisu uvijek prisutni, dok oprost u svojoj najdubljoj duhovnoj dimenziji započinje kao odluka da tuđemu grijehu više ne dopuštamo upravljati našom nutrinom. Zaboraviti uvredu u asketskom smislu ne znači izgubiti pamćenje, nego prestati hraniti ranu neprestanim vraćanjem na nju. Čovjek tada može stati pred Boga sa svom boli koju nosi i priznati mu što se dogodilo, koliko je boljelo, koliko je ljutnje, tuge i želje za osvetom ostalo u njemu, a zatim mu postupno predavati svoje pravo da sam izvrši konačnu presudu.
Upravo tada počinje oslobođenje. Ne zato što prošlost nestaje, nego zato što prošlost prestaje određivati sadašnjost. Ožiljak može ostati, ali rana više ne mora neprestano krvariti. Sjećanje može ostati, ali više ne mora stvarati gorčinu. Razborita granica prema osobi koja nas je povrijedila može ostati, ali mržnja ne mora. Čovjek otkriva da oprost nije pobjeda onoga koji ga je povrijedio, nego oslobađanje vlastitoga srca od vezanosti za počinjenu nepravdu.
Poniznost koja otvara prostor Bogu
U tome se otvara prostor za „nebeske tajne“ o kojima govori sirijska duhovna tradicija. Bog svoje dubine ne objavljuje srcu zato što je ono veliko u vlastitim očima, nego zato što je postalo dovoljno prazno da ga može primiti. Poniznost nije prezir prema sebi niti poricanje vlastitih darova. Ona je življenje u istini. Ponizan čovjek ne mora biti bezvrijedan da bi Bog bio velik. Upravo suprotno, može prepoznati vlastitu vrijednost kao dar, a da od nje ne napravi sredstvo kojim se uzdiže iznad drugoga.
Dok god moramo pobijediti u svakom sukobu, imati posljednju riječ, dokazati da smo bili u pravu, prisiliti drugoga da prizna našu vrijednost ili postići da svi vide koliko smo nepravedno tretirani, velik dio naše unutarnje energije ostaje vezan uz obranu vlastite slike. Kada prestanemo neprestano braniti vlastitu veličinu, počinjemo otkrivati Božju. Kada prestanemo zahtijevati da drugi potvrđuju našu vrijednost, postaje nam jasnije da ona nikada nije ni ovisila o njihovu priznanju. Čovjek tada može podnijeti da ga netko ne razumije, da o njemu misli pogrešno, pa čak i da ga nepravedno procijeni, a da pritom ne izgubi sebe.
Ropstvo ljudskoga odobravanja
Upravo zato toliko snažno zvuči poziv: „Ne traži ljubav ljudi. Ne dopusti da te zbuni nedostatak njihove ljubavi.“ Takvu misao treba ispravno razumjeti. Kršćanstvo ne prezire ljudsku ljubav. Čovjek je stvoren za odnos, prijateljstvo, pripadanje, zajedništvo, nježnost i blizinu. Potreba da budemo voljeni sama po sebi nije slabost. Problem počinje kada ljudsku ljubav pretvorimo u konačno mjerilo vlastite vrijednosti i kada strah od njezina gubitka počne određivati našu savjest.
Tada se gotovo neprimjetno događa pomak. Više ne pitamo što Bog želi, nego što će ljudi misliti. Ne govorimo ono za što vjerujemo da je istinito, nego ono što će izazvati najmanje protivljenja. Ne donosimo odluke iz slobode, nego iz straha da ćemo nekoga razočarati. Počinjemo prilagođavati sebe očekivanjima okoline, skrivati dijelove vlastitoga života, govoriti ono što donosi odobravanje i izbjegavati ono zbog čega bismo mogli biti odbačeni. Čovjek izvana može djelovati vrlo slobodno, a iznutra biti potpuno zarobljen pogledom drugih.
Evanđelje nas oslobađa upravo od takvoga ropstva. Ljudsko mišljenje nije pouzdano mjerilo svetosti jer ljudi ponekad odobravaju upravo ono što Bog želi liječiti u nama, a odbacuju ono što Bog želi izgraditi. Krist sam upozorava: „Jao vama kad vas svi budu hvalili“ (Lk 6,26), ne zato što je svaka pohvala loša, nego zato što čovjek koji od pohvale živi postaje njezin zarobljenik. Danas mu mogu pljeskati, a sutra ga osuđivati; danas govoriti dobro o njemu, a sutra povjerovati u nešto neistinito. Ako identitet počiva na njihovim riječima, zajedno s njihovim mišljenjem mijenjat će se i njegov mir.
Sloboda počinje kada čovjek zna komu pripada. Tada pohvala može biti primljena sa zahvalnošću, ali od nje se ne gradi identitet; kritika se može saslušati i razlučiti, ali od nje se ne gradi slika o vlastitoj vrijednosti. Čovjek može priznati pogrešku bez urušavanja i podnijeti nepravdu bez potrebe da cijeli svijet uvjeri u svoju nevinost. To nije ravnodušnost prema drugima, nego ukorijenjenost u Bogu.
Kada Bog razotkrije ono što smo sakrili iza pobožnosti
Možda nas Gospodin zato najprije ne poziva da promijenimo druge, nego da mu dopustimo promijeniti način na koji ih gledamo. Prije nego ponovno ispričamo nečiji grijeh, možemo zastati. Prije nego odgovorimo na uvredu, možemo pogledati što se u nama pokrenulo. Prije nego osudimo čovjeka zbog ponovljenoga pada, možemo se sjetiti vlastitih padova. Prije nego učinimo nešto samo zato da bismo sačuvali tuđu naklonost, možemo stati pred Krista i pitati što se upravo događa u našemu srcu.
Taj trenutak iskrenosti može biti bolan jer možemo pronaći ono što nismo željeli vidjeti. Možemo otkriti zavist koju smo nazivali razlučivanjem, povrijeđenost koju smo proglasili pravednošću, potrebu za priznanjem skrivenu iza služenja, ogovaranje prekriveno brigom, osuđivanje predstavljeno kao obrana istine, potrebu za kontrolom skrivenu iza odgovornosti ili strah od ljudi koji smo nazvali razboritošću. Ali upravo je to mjesto na kojemu duhovni život prestaje biti uljepšavanje slike o sebi i postaje susret s istinom.
Ne treba se prestrašiti onoga što tada izlazi na vidjelo. Bog čovjeku ne pokazuje njegovu bijedu da bi ga ponizio u smislu uništavanja njegova dostojanstva, nego da bi ga oslobodio od onoga što ga zarobljava. Razotkrivanje pred Bogom nije javno poniženje, nego milost. Sveti Augustin u Ispovijestima pokazuje upravo takav put: čovjek ulazi u vlastitu nutrinu i ondje ne susreće samo vlastitu rastrganost nego Boga koji ga je čekao dublje nego što je on sam mogao doći do sebe. Zato istina o našem srcu u Božjoj prisutnosti nije konačna presuda. Ona postaje početak obraćenja.
Od pitanja „Tko je kriv?“ prema pitanju „Što u meni još nije Kristovo?“
Jedna od važnih promjena duhovne zrelosti događa se kada se promijene pitanja koja postavljamo. U početku nas najviše zaokuplja tko nas je povrijedio, tko je pogriješio, tko je nepravedan, tko je odgovoran i tko bi se trebao promijeniti. Ta pitanja ponekad jesu opravdana i potrebna, osobito kada treba uspostaviti pravdu ili zaštititi slabijega, ali ne mogu biti posljednja pitanja duhovnoga života. U jednom trenutku čovjek mora stati pred Boga i upitati nešto mnogo zahtjevnije: „Gospodine, što u meni još nije postalo slično tebi?“
Tu počinje dublje obraćenje. Tuđi grijeh više nije samo dokaz tuđe pokvarenosti nego može postati ogledalo u kojemu otkrivamo vlastite reakcije. Tuđa oholost može razotkriti koliko smo sami osjetljivi kada nas netko ne cijeni. Tuđa nepravda može pokazati koliko smo vezani uz potrebu da budemo priznati kao oni koji su u pravu. Tuđi uspjeh može razotkriti zavist. Tuđi pad može pokazati samopravednost. Kritika može pokazati koliko naš identitet ovisi o ljudskom mišljenju. Bog se ne služi tuđim grijehom da bi opravdao grijeh, nego čak i iz onoga što nije njegova volja može izvući poziv našem srcu na dublju slobodu.
Kada vidimo brata koji pada, ne trebamo uzeti kamen nego pružiti ruku. Kada sami padnemo, ne trebamo ostati ležati nego se vratiti Bogu. Kada smo povrijeđeni, ne trebamo od rane graditi zatvor u kojemu ćemo godinama živjeti. Kada nas ljudi ne vole, ne trebamo prodavati savjest da bismo ponovno zadobili njihovu naklonost. Kada nas hvale, ne trebamo od pljeska graditi identitet, a kada nas osuđuju, ne trebamo od njihove osude graditi svoju sliku o sebi. Kada otkrijemo vlastitu bijedu, upravo je tada najvažnije ne pobjeći od Boga.
Upravo tada treba potrčati k njemu.
Živjeti pred licem Boga
Na kraju se može pokazati da najveća pobjeda duhovnoga života nije bila u tome što smo postali sposobni precizno prepoznavati grijehe drugih, nego što smo prestali bježati od vlastitih. Možda najveća snaga nije u tome da pobijedimo protivnika, dokažemo da smo bili u pravu ili postignemo da svi priznaju našu nevinost, nego u tome da dopustimo Kristu pobijediti našu oholost. Možda najveća sloboda nije u tome da nas svi razumiju, vole i prihvate, nego da njihovo razumijevanje, ljubav i prihvaćanje više nisu uvjet bez kojega ne znamo tko smo. Tada čovjek postupno izlazi iz života pred publikom i počinje živjeti pred licem Boga.
Kada ponovno ugledamo brata koji je pao, možda će iz našega srca nestati pitanje: „Kako je mogao?“ jer ćemo se sjetiti koliko smo puta i sami bili nošeni milošću. Ostat će tiha molitva čovjeka koji više nema potrebu dokazivati da je bolji: „Gospodine, podigni ga. Čuvaj mene da ne padnem, a ako padnem, daj mi poniznosti da ponovno ustanem.“ Takav čovjek nije postao slijep za grijeh. Naprotiv, možda ga vidi jasnije nego prije, ali ga više ne promatra očima onoga koji stoji iznad grešnika, nego očima grešnika kojega je pronašlo milosrđe.
To je put na kojemu istina i ljubav više nisu suprotstavljene, nego sjedinjene. To je put na kojemu pravednost ne mora postati okrutnost, a milosrđe ne postaje relativiziranje grijeha. To je put na kojemu oprost ne briše odgovornost, ali oslobađa srce od osvete. To je put na kojemu poniznost nije samoponiženje, nego prestanak potrebe da budemo veći od drugih. To je put na kojemu čovjek više ne mora živjeti od tuđega mišljenja jer polako otkriva što znači biti viđen, poznat i ljubljen od Boga.
I možda je upravo to jedan od najpouzdanijih znakova da se u nama događa istinsko obraćenje: tuđi pad sve manje u nama izaziva potrebu da govorimo, a sve više potrebu da molimo; tuđa slabost sve manje hrani osjećaj naše nadmoći, a sve više svijest o vlastitoj potrebi za milošću; nanesena uvreda sve manje određuje našu nutrinu, a Božja ljubav sve više određuje naš identitet. Čovjek tada polako prestaje živjeti pred očima ljudi i počinje živjeti pred licem Boga. Upravo ondje, daleko od potrebe za dokazivanjem, počinje istinska unutarnja sloboda.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Fotografija: D.Z. (Rim)