(Bazilika Svete Marije Anđeoske – prigodom 800. obljetnice smrti svetoga Franje Asiškoga)
Braćo i sestre, hodočasnici iz cijele Europe, okupljeni u ovoj zemlji iz koje odjekuje poziv na mir, zajedno slavimo otajstvo Preobraženja i promatramo svjetlo božanskoga života koje se očituje u Kristu kako bi zasjalo u ljepoti Crkve okupljene u njegovoj ljubavi.
Homilija Pape Lava XIV.
Predraga braćo i sestre, dragi mladi!
Blagdan Preobraženja koji danas slavimo otajstvo je svjetla koje nam pomaže dublje razumjeti ovaj naš susret, tako radostan, ali istodobno ispunjen pitanjima o sadašnjosti i budućnosti.
U evanđeoskom izvještaju nalazimo suprotnost između svjetla i sjene, šutnje i riječi, zadivljenosti i nerazumijevanja.
Nalazimo se u Asizu, gradu u koji se već stoljećima uspinju brojni hodočasnici.
Danas smo među njima i mi, jer ovdje sve šapuće da naš život može promijeniti oblik, početi zračiti svjetlošću i popravljati svijet.
Ovdje je započelo preobraženje Franje, Klare, a nakon njih i tisuća drugih mladih ljudi.
Oni su prihvatili Evanđelje – bez ublažavanja, rekli bismo danas – i Isusov je život ponovno započeo živjeti u njima.
Došli smo ovamo kako bismo razumjeli kamo ide povijest i kamo idemo mi.
U Evanđelju vidimo da je moguće pronaći smisao i nazrijeti put.
Poput Petra, Jakova i Ivana, i mi smo na neki način odvedeni u osamu, a Isus je s nama.
To je ono što je najvažnije: njegova prisutnost.
Na gori apostoli promatraju Isusa koji je usmjeren prema svojoj budućnosti.
Upravo je oko toga među njima postojalo nerazumijevanje.
Šest dana ranije Petar se usprotivio Učitelju kada je otvoreno govorio o križu.
Očekivao je slavu za Mesiju, a možda i za sebe, ne računajući s protivljenjima i rizicima, ali prije svega ne pitajući se što je zapravo slava.
Sada se u Isusovu Preobraženju sam Bog objavljuje u svojoj slavi, koja poprima oblik oblaka koji štiti i obavija.
Bog pokazuje na Sina i poziva: „Slušajte ga!“
Put života otkriva se kada zajedno slijedimo njega.
Njegova ljepota poprima novi izgled, intenzitet kakav još nisu iskusili, tako da bi Petar želio zaustaviti vrijeme i produžiti to viđenje.
Velikodušno se nudi načiniti tri sjenice, kao da želi omogućiti da se razgovor između Isusa, Mojsija i Ilije nastavi.
Ali u taj razgovor treba ući. Ne možemo ostati samo promatrači.
Pozvani smo čitati Pisma s Učiteljem, tumačiti svoje vrijeme i donositi odluke slijedeći njegov put.
Ovdje smo kako bismo pobijedili rezignaciju i strah, kako bismo razriješili sumnje koje sputavaju i nas, kao što su sputavale apostole.
Isus nas poziva da uđemo u dijalog s njegovom poviješću kako bismo pisali nove stranice povijesti.
Dok slušamo kako mu je „lice zasjalo kao sunce, a haljine postale bijele kao svjetlost“, mislimo na uskrsno jutro, kada je anđeo Gospodnji odvalio kamen koji je zatvarao grob i donio navještaj uskrsnuća.
Njegov je izgled bio poput munje, a odjeća bijela poput snijega.
To je svjetlo novoga dana prema kojem smo usmjereni, premda je oko nas, a ponekad i u nama, još uvijek tama.
Zoru toga dana vidimo u kanoniziranim svecima, poput svetoga Franje i svete Klare, ali i u mnoštvu braće i sestara koji na zlo odgovaraju dobrom.
Nismo sami. Ovih ste dana to iskusili.
Susretali ste se i slušali jedni druge, prelazeći od buke glasova koji se međusobno nadvikuju i sukobljavaju prema umjetnosti razgovora.
Danas promatramo Isusa koji se preobražava upravo u razgovoru: s Ocem, s onima koji su mu prethodili – Mojsijem i Ilijom – i sa svojim suvremenicima, učenicima.
Crkva postoji kako bi nas uvela u tu dinamiku slušanja i odlučivanja, u kojoj otkrivamo za koga živjeti i kako živjeti.
Ona je zajednica u kojoj učimo razlikovati Božji glas, koji se nikada jednostavno ne podudara s našim vlastitim mišljenjima, te se usuđujemo na onu poslušnost Duhu Svetomu koja je učinila odvažnima i kreativnima sve koji su prihvatili slijediti Isusa.
Mi se izobličujemo kada se odvajamo od njega i jedni od drugih.
Preobražavamo se, naprotiv, u odnosima koji nas hrane i pozivaju u život.
Franjevačka duhovnost, u kojoj ste oblikovani, jedna je od najosjetljivijih za obnavljanje temeljnih odnosa s Bogom i sa svim njegovim stvorenjima.
To je sklad koji danas, više nego ikada, treba čuvati i njegovati.
U tom sam smislu na početku svoje prve enciklike podsjetio da svaki naraštaj prima u baštinu zadaću dati oblik vlastitom vremenu, učiniti da povijest sazrijeva kao mjesto na kojem se čuva dostojanstvo svake osobe, promiče pravda i omogućuje bratstvo.
Ali nad svakim razdobljem lebdi opasnost izgradnje nehumanijega i nepravednijega svijeta.
Ondje gdje čovječanstvu prijeti opasnost da izgubi svoje lice, mi kršćani podižemo oči prema Bogu koji je postao tijelom, znajući da se samo u otajstvu utjelovljene Riječi istinski rasvjetljuje otajstvo čovjeka.
Ta veličanstvena ljudskost u Isusu Kristu postaje Put, Istina i Život, otvarajući svakome od nas put rasta prema punini.
Dragi prijatelji!
Razlog zbog kojega nas sveti Franjo i osamsto godina nakon svoje smrti još uvijek privlači nalazi se upravo u toj veličanstvenoj ljudskosti koja ga je navela da napusti već utabane putove kako bi se otvorio novi put, usklađeniji s Isusovim putem.
Čak je i u gradu koji je već stoljećima bio kršćanski, poput Asiza, to djelovalo revolucionarno.
Klarin izbor bio je još dojmljiviji: mlada djevojka koja je željela biti poput Franje, koja je željela živjeti kao slobodna žena poput one braće.
To je snaga kršćanstva – snaga njegovih početaka i njegovih brojnih novih početaka.
I zato, dragi mladi: danas Europa i cijeli svijet u vama traže nove svece.
Usudite se vjerovati riječi Evanđelja.
Postanite istinski ljudi u slobodi Isusa Krista.
Prigrlite sestru siromaštinu.
Naslov vašega susreta, GO, zapravo je poslanje.
To je slanje na putove za koje nemamo gotove karte, jer se oni otvaraju slušanjem srca, poslušnošću Duhu i slijedeći Uskrsloga ondje kamo nas je odlučio preteći.
GO! Idite!
Ili još bolje: Idimo! Let's go!
Idimo na rubove, ondje gdje nepravda i samovolja nekolicine niječu dostojanstvo i snove mnogih, premnogih Božjih sinova i kćeri.
Papa Franjo, nadahnut Siromaškom iz Asiza, upozoravao nas je na napast da budemo kršćani, a ipak zadržavamo sigurnu udaljenost od Gospodinovih rana.
Isus želi da dotaknemo ljudsku bijedu, da dotaknemo trpeće tijelo drugih.
Očekuje da prestanemo tražiti osobna ili zajednička skloništa koja nam omogućuju ostati podalje od središta ljudske drame.
Može se dogoditi da nas ne razumiju, čak ni oni u vlastitom domu, kao što se dogodilo svetome Franji.
Pa ipak, izmaknuti se kulturi moći i rušiti zidove koji razdvajaju ljude nikada ne znači izdati obitelj, grad ili tradiciju.
Naprotiv, to znači osloboditi ih njihovih sablasti, neprijatelja izmišljenih iz straha i neznanja te nasilja kojim bi netko htio nametnuti svoj mali red stvarnosti koja nas sa svih strana nadilazi.
Povjeriti se Bogu znači ponovno pronaći, poput Franje i Klare, svijet braće i sestara koje treba cijeniti i kojima treba služiti, a ne iskorištavati ih i njima gospodariti; svijet koji ne treba braniti od drugih, nego zagrliti.
Posvetite se, dragi mladi, civilizaciji ljubavi.
Njezine ste klice susretali u brojnim primjerima nesebičnosti.
Ona na sliku Kristovu preobražava nebrojene mirotvorce koji i danas služe životu usred najtragičnijih prizora smrti.
Ujedinite najbolje snage svoje veličanstvene ljudskosti: studij, znanje, sposobnosti, rad, prijateljstva, ljubav i molitvu, ostvarujući na različite načine Franjinu viziju.
Pretpostavljam da vam je draga molitva koja mu se često pripisuje, premda je riječ o tekstu iz prošloga stoljeća:
Gospodine, učini me oruđem svoga mira.
Gdje je mržnja, da donosim ljubav.
Gdje je uvreda, da donosim oproštenje.
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da donosim istinu.
Gdje je sumnja, da donosim vjeru.
Gdje je očaj, da donosim nadu.
Gdje je tama, da donosim svjetlo.
Gdje je žalost, da donosim radost.
Evo kamo treba ići.
GO!
Ali evo, prije svega, kako treba ići: Gospodine, daj da ne tražim toliko da budem utješen koliko da tješim; da budem shvaćen koliko da razumijem; da budem ljubljen koliko da ljubim.
Jer dajući primamo, zaboravljajući sebe ponovno pronalazimo sebe, opraštajući primamo oproštenje, a umirući uskrsavamo na život vječni.
Dragi prijatelji!
Neka se ovi dani provedeni u Asizu duboko urežu u vaše pamćenje.
Neka vaš povratak kući, u različite europske zemlje prema kojima ćete krenuti, bude poput silaska Petra, Jakova i Ivana s visoke gore Preobraženja.
Neka to bude povratak ispunjen razmišljanjem, otvoren budućnosti i zauzet zajedno s Isusom Kristom.
On vam vjeruje.
Računa na vas.
I uvijek ostaje s vama.
Izvor: Papa Lav XIV., Homilija na svetoj misi u Asizu, 6. kolovoza 2026.
Tekst je priređen prema videosnimci svete mise koju je papa Lav XIV. predslavio u Asizu 6. kolovoza 2026. godine.
Izvorna videosnimka: Assisi: Santa Messa, 6 agosto 2026 – Papa Leone XIV, YouTube, 6. kolovoza 2026. (vaticannews.va)
Napomena: Objavljeni tekst nije službeni hrvatski prijevod Svete Stolice, nego transkript, prijevod i urednička obrada Papine homilije prema dostupnoj videosnimci.