Homilija nadbiskupa Kutleše iz Marije Bistrice na svetkovinu Velike Gospe
Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Marije Bistrice nadbiskup Kutleša je govorio o dostojanstvu svakoga ljudskog života, kršćanskoj nadi, obitelji i poslanju Crkve u suvremenom svijetu. U središtu propovijedi nadbiskupa bila je misao da Marijino Uznesenje ne govori samo o Mariji, nego svakome čovjeku otkriva odgovor na temeljna pitanja njegova postojanja: tko je, zašto živi i kamo ide.
„Čovjek nije stvoren za nestanak, nego za vječnost. Naš put ne završava u grobu, nego pred licem Boga koji nas ljubi“, poruka je nadbiskupa Kutleše u kojoj je Marija uznesena na nebo predstavljena kao znak čovjekove konačne budućnosti i potvrda da smrt nema posljednju riječ.
Poseban naglasak stavljen je na dostojanstvo ljudske osobe u vremenu u kojem se čovjeka sve češće promatra kroz njegovu korisnost, uspjeh, zdravlje, sposobnosti ili društveni položaj. Polazeći od biblijske istine da je čovjek stvoren na sliku Božju, nadbiskup Kutleša je istaknuo da čovjek nije slučaj, broj ni podatak kojim se može upravljati, nego osoba koju je Bog stvorio i ljubi.
Upravo zbog toga ljudsko dostojanstvo ne može ovisiti o zdravlju, snazi, uspjehu ili društvenom priznanju. Stariji, bolesni, nerođeni, nemoćni i odbačeni nisu teret, nego osobe koje je Bog stvorio i za koje je Krist umro i uskrsnuo.
Marija pokazuje tko je čovjek i kamo ide
Nadbiskup Kutleša je u propovijedi predstavio Marijin život kao primjer čovjeka koji svoju veličinu ne ostvaruje samodostatnošću, nego otvorenošću Božjoj milosti. Njezino „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ pokazuje da čovjek postaje istinski velik onda kada Bogu dopusti djelovati u svome životu.
Marijino Uznesenje stoga nije promatrano kao povlastica koja bi je udaljavala od čovjeka, nego kao znak onoga na što su pozvani svi Kristovi učenici.
U Mariji Crkva već promatra ono što će se Božjom milošću dovršiti u svim Kristovim udovima.
„Gledajući Mariju uznesenu na nebo, kršćanin otkriva dvije velike istine koje mu svijet ne može dati: tko je – dijete Božje – i kamo ide – prema vječnosti“, naglasio je nadbiskup.
Najdublja rana Europe je kriza nade
Nadbiskup Kutleša opisao je stanje suvremenog europskog društva. Istaknuo je kako Europa ponajprije ne oskudijeva znanjem, bogatstvom ili organizacijom, nego se suočava s mnogo dubljom ranom – gubitkom nade.
„Kada se izgubi pogled prema nebu, slabi i povjerenje u život, obitelj, budućnost i međusobne odnose. Jer čovjek koji izgubi nebo prije ili poslije počinje gubiti i zemlju.“
Pritom je upozorio na važnu razliku između optimizma i kršćanske nade.
Dok optimizam ovisi o povoljnim okolnostima, sigurnosti i dobrim prognozama, kršćanska nada ukorijenjena je u Božjoj vjernosti i ostaje živa čak i onda kada čovjek prolazi kroz tamu i križ. Ona ne niječe patnju, nego vjeruje da križ nema posljednju riječ jer je Krist uskrsnuo.
Marijin život upravo je takvo svjedočanstvo. Prošla je kroz siromaštvo Betlehema, izbjeglištvo u Egiptu, tjeskobu traženja Sina i bol pod križem, ali nije izgubila nadu jer se nije oslanjala samo na vlastite planove, nego na Božja obećanja.
Hrvatskoj nije dovoljan samo gospodarski uspjeh
Nadbiskup Kutleša je u homiliji govorio i o hrvatskom društvu. Podsjetio je na rane ratova, nepravdi, iseljavanja i strah mnogih roditelja za budućnost svoje djece i istaknuo je da budućnost Hrvatske ne može biti izgrađena isključivo na gospodarskom napretku.
„Hrvatska neće imati budućnosti samo ako bude gospodarski uspješna. Ni Europa se neće obnoviti samo novim tehnologijama, boljim institucijama ili većim blagostanjem.“
Čovjeku je potreban razlog zbog kojega vrijedi živjeti, ljubiti, zasnovati obitelj, ostati vjeran, žrtvovati se i na kraju života umrijeti s nadom. Za kršćane taj razlog nije apstraktna ideja, nego osoba – Isus Krist.
Nova vrsta siromaštva: duhovni beskućnici
Nadbiskup Kutleša posebno je naglasio o problemu osamljenosti suvremenog čovjeka. Današnje društvo, unatoč tehnološkoj povezanosti i materijalnom napretku, stvorilo je novu vrstu siromaštva – ljude koji možda imaju mnogo, ali su izgubili osjećaj pripadnosti, smisla i doma. Takve ljude nazvao je „duhovnim beskućnicima“.
„To su ljudi koji imaju krov nad glavom, a ne osjećaju se kod kuće. Imaju mnoštvo kontakata, a nemaju zajednicu. Imaju mnoštvo informacija, a ne nalaze mudrost i smisao. Mogu živjeti u obilju, a ipak imati prazno srce.“
U tom kontekstu nadbiskup Kutleša govorio je o mladima koji ne znaju kome povjeriti svoje srce, o roditeljima koji sami nose svoje brige, stariji koji se osjećaju zaboravljenima, kao i ljudi koji su napustili Hrvatsku te oni koji su ostali, ali se ponekad osjećaju kao stranci u vlastitoj zemlji.
Upravo se tu, otkriva dubina marijanske pobožnosti. Ljudi ne dolaze Mariji tražiti nove teorije ili ideologije – dolaze tražiti dom.
„Pred Majkom ne moramo glumiti da smo jaki“
Marija je Majka koja razumije ljudsku bol jer je i sama stajala pod križem svoga Sina.
Zbog toga čovjek pred njom može priznati vlastitu ranjivost, strah, grijeh i nemoć.
„Pred Majkom ne moramo glumiti da smo jaki.“
Ta Marijina majčinska blizina, međutim, nije sama sebi svrhom.
Marija čovjeka ne zadržava uz sebe, nego ga uvijek vodi Kristu, ponavljajući riječi iz Kane Galilejske: „Što god vam rekne, učinite!“
U tom je svjetlu nadbiskup Kutleša predstavlja Mariju Bistricu kao nešto mnogo više od nacionalnog svetišta – kao znak da hrvatski narod još uvijek zna gdje tražiti utjehu i izvor životne nade.
Svetište bi istodobno trebalo biti slika onoga što je pozvana biti cijela Crkva: ne hladna institucija koja čovjeka promatra i prosuđuje s distance, nego majčinski dom koji prima, sluša i ljubi.
Crkva koja ne evangelizira iznevjerava svoje poslanje
Iz Marijina pohoda Elizabeti nadbiskup Kutleša uputio je i snažan poziv Crkvi na evangelizaciju. Marija nakon Navještenja ne ostaje zatvorena u sebe, nego „usta i pohiti“ svojoj rođakinji, noseći joj Krista.
U tome je prepoznat obrazac poslanja Crkve: ne zatvoriti se u sebe, nego donositi Krista ljudima koji čekaju riječ utjehe, oproštenja i nade.
„Crkva koja ne evangelizira iznevjerava svoje poslanje“, jedna je od izravnih poruka propovijedi.
Mnogo ljudi čulo je za Krista, ali ih je znatno manje doista iskusilo njegovu ljubav.
Mnogi su kršteni, a nikada nisu doživjeli radost osobnog susreta s Gospodinom.
Zbog toga nova evangelizacija nije tek pitanje novih metoda i strategija, nego prije svega nove vjernosti Evanđelju – življenja onoga što kršćanin ispovijeda.
Hrvatskoj nisu potrebni malodušni kršćani
Nadbiskup Kutleša uputio je poziv kršćanskim obiteljima, župama i svakom pojedinom vjerniku. Kršćanska obitelj pozvana je biti „mali Nazaret“, dom u kojem se moli, oprašta, ljubi i čuva nedjelja kao Gospodinov dan, dok bi svaka župa trebala postati mjesto u kojem ljudi mogu susresti Krista.
Vjernici se trebaju zapitati kome već ovoga tjedna mogu donijeti Kristovu blizinu – pomirenjem, posjetom, riječju ohrabrenja ili tihom molitvom.
„Hrvatskoj nisu potrebni malodušni kršćani. Potrebne su joj žene i muškarci koji vjeruju da je Krist doista uskrsnuo, koji donose mir gdje su podjele, istinu gdje je zbunjenost, ljubav gdje je ravnodušnost i nadu gdje je očaj.“
Na završetku propovijedi nadbiskup Kutleša uputio je hodočasnicima poziv da se iz Marije Bistrice ne vrate samo s lijepim osjećajima hodočašća, nego s konkretnom odlukom da ono što vjeruju prenesu u svakodnevni život – u svoje obitelji, odnose i susrete s ljudima.
„Čovjek koji izgubi nebo počinje gubiti i zemlju, ali čovjek koji nosi nebo u srcu zna kako treba živjeti i na zemlji.“
Nadbiskup Kutleša je propovijed zaključio molitvom Majci Božjoj Bistričkoj za hrvatske obitelji, djecu, mlade i cijeli hrvatski narod: „Marijo, Majko Božja Bistrička, čuvaj naše obitelji, čuvaj našu djecu i mlade, čuvaj naš hrvatski narod. Vodi nas svome Sinu i nauči nas živjeti na zemlji tako da jednom s Tobom stignemo u nebo.“
Izvor: Homilija nadbiskupa Kutleše iz Marije Bistrice - kateheo.hr
Foto: D.Z. (kateheo.hr - Vugrovec)