„Možda ti ne treba još nešto novo. Možda postoji nešto staro što napokon moraš pustiti.“
(Razmatranje na biblijska čitanja 22. nedjelje kroz godinu)
Autor: Damir Zukan (kateheo.hr)
Fotografija: Damir Zukan (basilica sv. Franje Assisi)
Postoji trenutak u duhovnom životu kada čovjek shvati da njegov najveći problem nije ono što mu nedostaje, nego ono čega se još uvijek grčevito drži.
Možda ne trebamo još jednu novu odluku, još jedan plan, još jednu pobožnost ili još jedan pokušaj da popravimo sami sebe. Možda postoji nešto u nama što se više ne može popravljati, nego mora umrijeti. I upravo tu počinje ozbiljan susret s Evanđeljem.
Isus ne kaže samo: „Dođi za mnom.“ On kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ U tim riječima nema romantike. One prodiru ravno u srce čovjekove navezanosti na sebe, na vlastitu volju, vlastitu sliku o sebi, vlastite planove i sigurnosti. Evanđelje ne nudi samo malo bolju verziju staroga života. Ono poziva na smrt staroga čovjeka kako bi se mogao roditi novi.
Možda ne trebaš više, nego manje
Navikli smo razmišljati da nam za ozbiljniji duhovni život nešto još nedostaje. Više molitve. Više discipline. Više znanja. Više iskustva. Više snage. Sve to može biti dobro i potrebno, ali ponekad nas Bog ne pita što još možemo dodati, nego što smo spremni otpustiti.
Čovjek može godinama graditi vjeru i istodobno u sebi čuvati područja kojih se Bog ne smije dotaknuti. Možemo moliti, a ipak zadržati kontrolu. Možemo služiti, a istodobno biti robovi tuđega priznanja. Možemo govoriti o povjerenju u Boga, a u sebi imati precizan nacrt kako naš život mora izgledati. Možemo govoriti da smo sve predali Gospodinu, ali kada dotakne određeni odnos, posao, plan, položaj, osobu, reputaciju ili našu sliku budućnosti, odmah otkrivamo granice svoga predanja.
Tada postaje jasno da problem nije uvijek u tome što Bogu nismo ništa dali. Problem je što smo mu možda dali gotovo sve, ali smo zadržali upravo ono što je postalo središte našega života.
Ono što najviše branimo često najviše govori o nama
Postoji jednostavan način da prepoznamo svoje navezanosti. Pogledajmo ono što najviše branimo. Što nas najviše uznemiri kada osjetimo da bismo to mogli izgubiti? Čega se bojimo toliko da zbog toga možemo izgubiti mir? Bez čega mislimo da više ne bismo bili svoji? Što mora ostati upravo onako kako smo zamislili?
Odgovori na ta pitanja često vode vrlo blizu našega stvarnog oltara.
Čovjek se ne klanja samo riječima. Klanja se onomu od čega očekuje konačnu sigurnost, vrijednost i identitet. Nekome je to novac. Drugome uspjeh. Trećemu obitelj. Nekome je to služba, ugled, osjećaj da je potreban ili slika koju drugi imaju o njemu. Sve to samo po sebi može biti dobro. Problem nastaje kada od stvorenoga očekujemo ono što može dati jedino Stvoritelj. Tada dobra stvar postaje idol. A idol uvijek nešto traži zauzvrat.
Bog ne želi uzeti tvoj život, nego ono što ga guši
Mnogi se ljudi boje potpunoga predanja Bogu jer duboko u sebi nose sliku Boga koji samo čeka da im nešto oduzme. Kao da je Božja volja uvijek suprotna našoj radosti. Kao da predati život Bogu znači pristati na manje života.
Ali Evanđelje ne govori tako.
Bog ne želi ubiti ono što je živo u nama. On želi da umre ono što nas sprječava da živimo. Ne želi uništiti našu osobnost, nego našu lažnu sliku o sebi. Ne želi uništiti naše želje, nego ih osloboditi od sebičnosti. Ne želi nam oduzeti slobodu, nego nas osloboditi od onoga što je zarobilo našu slobodu.
Zato je križ bolan. Ne zato što Bog voli bol, nego zato što se mi snažno držimo onoga od čega nas on želi osloboditi.
Ponekad nas najviše boli upravo ono mjesto na kojemu nam se vraća sloboda.
Živa žrtva nije vjerska metafora
Sveti Pavao govori: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu.“ U toj rečenici skriva se cijeli program kršćanskoga života.
Biti živa žrtva ne znači povremeno nešto dati Bogu. Znači dopustiti da cijeli život postane njegov. To znači da Božja volja više nije samo nešto što tražim kada se moram odlučiti između dvije mogućnosti, nego postaje mjerilo moga života.
Kako razmišljam? Kako govorim? Kako trošim novac? Kako se odnosim prema ljudima? Što radim kada me nitko ne vidi? Kako se ponašam kada sam povrijeđen? Kakav sam kada mi stvari ne idu po planu? Kako reagiram kada drugi ne prepoznaju moj trud?
Upravo tamo se vidi što stvarno pripada Bogu.
Puno je lakše prinijeti Bogu nešto izvan sebe nego sebe samoga. Lako je nešto darovati. Mnogo je teže predati potrebu da budemo u pravu. Lako je izmoliti molitvu. Mnogo je teže odustati od zamjeranja. Lako je govoriti o poniznosti. Mnogo je teže prihvatiti da nas netko ne razumije, ne pohvali ili ne stavi na mjesto za koje mislimo da nam pripada.
Živa žrtva počinje upravo tu.
Što u meni još govori: „Sve, samo ne ovo“?
U gotovo svakom ozbiljnom duhovnom životu dođe trenutak kada čovjek osjeti da postoji područje koje još nije predao. Možemo iskreno govoriti: „Gospodine, sve ti dajem“, ali zatim vrlo tiho dodati: „Samo nemoj dirati ovo.“
Upravo to „ovo“ vrlo često postaje mjesto na kojemu se odlučuje naša sloboda.
Možda je riječ o osobi bez koje mislimo da ne možemo živjeti. Možda o potrebi da nas svi razumiju. Možda o našem planu za budućnost. Možda o određenoj službi ili položaju. Možda o slici vlastitoga uspjeha. Možda o staroj povredi koja nam je toliko dugo služila kao objašnjenje za sve da više ne znamo tko smo bez nje.
Ponekad čak i svoju bol pretvorimo u identitet.
Tada nas Bog ne poziva samo da budemo izliječeni od rane. Poziva nas da dopustimo da umre čitav način života koji smo oko te rane sagradili. I to zna biti zastrašujuće.
Jer čovjek tada ne pita samo: „Hoće li mi biti bolje?“ nego: „Tko ću biti ako više ne budem ovo što sam godinama bio?“
Križ pokazuje što zapravo nosimo u sebi
Dok nam stvari idu dobro, vrlo je teško stvarno upoznati vlastito srce. Kada nas ljudi cijene, lako je misliti da nam njihovo priznanje nije važno. Kada imamo kontrolu nad situacijom, lako je govoriti o povjerenju. Kada se ništa ozbiljno nije srušilo, lako je govoriti o predanju.
Križ sve to razotkriva.
Kada plan propadne, kada netko ode, kada nas ne razumiju, kada se vrata zatvore, kada dođe nepravda, kada Bog šuti ondje gdje smo očekivali odgovor, tada iz nas izlazi ono što smo možda godinama nosili u sebi.
Tada se pokaže koliko vjerujemo.
Tada se pokaže čemu pripadamo.
Tada se pokaže što smo stvarno predali.
Križ ne mora stvoriti problem u nama. On ga često samo učini vidljivim.
Zato križ može biti milost. Ne zato što je bol sama po sebi dobra, nego zato što kroz nju izlazi na vidjelo ono što se u nama mora promijeniti.
Umrijeti sebi ne znači uništiti sebe
Ovo je osobito važno razumjeti. Isusov poziv na odricanje od sebe nije poziv na samoprezir, samouništenje niti toleriranje zlostavljanja. Kršćanstvo ne govori da čovjek treba izgubiti dostojanstvo. Naprotiv. Grijeh nas deformira. Milost nas vraća onomu što uistinu jesmo.
Umrijeti sebi znači dopustiti da umre ono što je u meni zatvoreno ljubavi. Treba umrijeti lažnom ponosu, ali ne zdravom dostojanstvu. Treba umrijeti potrebi za kontrolom, ali ne razboritosti. Treba umrijeti ovisnosti o tuđem odobravanju, ali ne sposobnosti da čujemo savjet. Treba umrijeti gorčini, ali ne istini. Treba umrijeti osveti, ali ne pravednosti.
Bog ne želi da postanemo manje svoji.
On želi da napokon postanemo ono što jesmo u njegovim očima.
Što ako Božja volja nije tvoj neprijatelj?
Možda je jedna od najvećih laži koje nosimo u sebi strah da će nas Božja volja osiromašiti.
Zato mu dajemo dio života, ali ne cijeli život. Dajemo mu sadašnjost, ali želimo sami osigurati budućnost. Predajemo mu neke odnose, ali druge čuvamo kao svoje vlasništvo. Govorimo da mu vjerujemo, ali stalno gradimo rezervne izlaze za slučaj da se Bog ne pokaže dovoljno pouzdanim.
Istinsko predanje počinje kada počnemo vjerovati da Božja volja nije protiv našega najdubljeg dobra. To ne znači da će uvijek biti laka.
Isus u Getsemaniju ne poriče težinu čaše. Ne ponaša se kao da križ ne boli. On govori istinu o svojoj tjeskobi, a zatim predaje svoju volju Ocu.
Upravo tu leži dubina kršćanskoga predanja: ne u tome da prestanem osjećati, nego da i kroz ono što osjećam ostanem vjeran.
Neke stvari ne trebaju popravak, nego završetak
Postoji trenutak kada više nema smisla pokušavati popravljati stari način života. Nešto mora završiti.
Možda način na koji kontroliraš druge. Možda stalna potreba da se opravdavaš. Možda navika da sve mora biti po tvome. Možda duhovni život koji se temelji na tome da izgledaš dobro pred drugima. Možda odnos u kojemu više nema ljubavi nego samo straha i navezanosti. Možda potreba da te svi trebaju. Možda neprestano vraćanje na staru povredu.
Ponekad molimo Boga da oživi nešto što on pokušava privesti kraju.
A onda se čudimo zašto nema mira.
Isus govori o zrnu pšenice koje mora pasti u zemlju i umrijeti da bi donijelo rod. To je duhovni zakon koji ne možemo zaobići. Ne možemo istodobno čvrsto držati staro i potpuno primiti novo. Za uskrsnuće mora postojati grob.
Možda već znaš što moraš pustiti
Najozbiljniji trenutak ovakvoga razmatranja nastupa kada prestanemo govoriti općenito.
Jer možda već znaš što je tvoje „to“.
Možda ti nije potreban još jedan znak. Možda već dugo znaš gdje Gospodin kuca. Možda razumiješ što ti oduzima mir. Možda znaš gdje si zarobljen. Možda znaš kojem odnosu daješ mjesto koje pripada Bogu. Možda znaš koju odluku odgađaš. Možda znaš kome trebaš oprostiti. Možda znaš što trebaš priznati. Možda znaš što trebaš prestati kontrolirati.
Ali se nadaš da će postojati neki lakši put. Najčešće ne postoji. Sloboda ima cijenu.
Ta cijena nije uništenje. Cijena slobode jest gubitak okova za koje smo dugo mislili da su dio nas.
Najvažnije pitanje možda nije: „Što trebam učiniti?“
Možda danas pred Gospodinom ne trebaš prvo pitati: „Što još trebam napraviti?“
Možda trebaš pitati: „Gospodine, što u meni još nije tvoje?“ „Čega se bojim odreći?“
„Što pokušavam spasiti od tvoje ruke?“
„Što sam nazvao životom, a zapravo me zarobljava?“
„Što mora umrijeti da bih konačno mogao slobodno ljubiti?“
Nakon tih pitanja možda nije potrebno ništa govoriti. Treba samo ostati.
Jer najčešće Duh Sveti ne treba mnogo vremena da dotakne mjesto koje smo dugo skrivali.
Križ nije mjesto na kojemu ti Bog oduzima život
To je možda najveće iznenađenje Evanđelja.
Isus govori da će onaj tko želi spasiti svoj život izgubiti ga, a onaj tko izgubi svoj život poradi njega pronaći ga. Mi se cijeli život bojimo gubitka, a Isus nam govori da postoji gubitak koji nas spašava.
Treba izgubiti život koji se vrti oko nas samih.
Treba izgubiti potrebu da sve kontroliramo.
Treba izgubiti lažne sigurnosti.
Treba izgubiti sliku sebe koju smo godinama branili.
Treba izgubiti ono što nas sprečava da ljubimo slobodno.
I tada se događa paradoks.
Kada konačno otvorimo ruke i pustimo ono za što smo mislili da bez toga ne možemo živjeti, otkrijemo da nam Bog nije uzeo život. Prvi put nam ga je mogao dati.
Možda je zato najvažnije pitanje ovoga Evanđelja jednostavno i neugodno: Što u meni mora umrijeti da bih doista počeo živjeti?
Nemoj se prestrašiti odgovora.
Jer ono što Bog želi usmrtiti nije tvoj pravi život.
On želi usmrtiti upravo ono što ti ga krade.
A s druge strane križa ne čeka praznina.
Čeka uskrsnuće.