Biblijsko razmatranje na misna čitanja 25. nedjelju kroz godinu
Postoje Isusove riječi koje nas tješe, postoje one koje nas ohrabruju, ali postoje i one koje nas namjerno uznemiruju jer ruše način na koji smo navikli razmišljati.
Današnja prispodoba o radnicima u vinogradu pripada upravo takvim riječima.
Isus nam ne dopušta da ostanemo mirni u svojim ljudskim računima o zasluzi, nagradi, pravednosti i tome tko je što zavrijedio. Pred nas stavlja gospodara koji izlazi tražiti radnike od ranoga jutra sve do posljednjega sata dana, a zatim svima daje jednaku dnevnicu.
I upravo kada se u nama pojavi protest: „Ali to nije pravedno!“, Isus nas dovodi do mnogo dubljega pitanja. Nije više pitanje koliko je tko radio, nego kakvo je moje srce pred Božjom dobrotom. Mogu li podnijeti da Bog bude dobar na način koji ja nisam odredio?
Mogu li prihvatiti da Bog drugoga vodi drukčijim putem nego mene?
Mogu li se radovati milosti koju nisam ja primio?
Bog izlazi po čovjeka
Prije nego što počnemo govoriti o radnicima, potrebno je primijetiti gospodara.
On ne sjedi u vinogradu čekajući da radnici sami pronađu put do njega. On izlazi. Izlazi rano ujutro, izlazi ponovno, izlazi oko podneva, izlazi poslije podne i izlazi još jednom kada je dan gotovo završen. To je slika Boga koji traži čovjeka. Od prvoga pitanja u Knjizi Postanka: „Adame, gdje si?“, preko proroka, sve do Krista koji traži izgubljenu ovcu, izgubljeni novčić i izgubljenoga sina, Bog je onaj koji izlazi. Čovjek se skriva, a Bog traži. Čovjek odlazi, a Bog ga poziva. Čovjek misli da je zakasnio, a Bog izlazi i u jedanaestu uru.
To znači da nitko tko danas čuje njegov glas nema pravo zaključiti: „Za mene je prekasno.“ Možda nisi ozbiljno molio godinama. Počni danas. Možda se dugo nisi ispovjedio. Vrati se. Možda si godinama nosio zamjeranje prema nekome. Učini prvi korak. Možda znaš da trebaš promijeniti nešto u svome životu, ali stalno govoriš: „Jednom ću.“ Nemoj čekati savršeni trenutak. Možda je upravo ovo tvoja jedanaesta ura.
Možda je netko udaljen od Crkve dvadeset ili trideset godina. Možda roditelji godinama mole za dijete koje je otišlo od vjere. Možda žena moli za muža, muž za ženu, baka za unuka, prijatelj za prijatelja i čini se da se ništa ne događa. Današnje Evanđelje govori: nemoj Boga zatvoriti u svoj raspored. Gospodar izlazi i u jedanaestu uru. Čovjek za kojega misliš da se nikada neće promijeniti možda će jednoga dana prvi pasti na koljena. Nemoj ga otpisati prije nego što Bog završi svoje djelo.
Vinograd nije kazna, nego povlastica
Radnici prve ure na kraju se ponašaju kao da su kažnjeni zato što su radili cijeli dan.
Govore gospodaru da su podnijeli „svu tegobu dana i žegu“. U njihovu glasu kao da se skriva misao: mi smo se mučili cijeli dan, a ovi su došli na kraju i prošli jednako.
I upravo se tu možemo prepoznati kao vjernici. Čovjek može godinama živjeti vjeru i neprimjetno početi govoriti: „Gospodine, cijeli život idem na misu. Cijeli život molim. Nisam napustio Crkvu. Trudio sam se živjeti pošteno. Zašto onda meni ova bolest? Zašto meni problemi u obitelji? Zašto moje dijete prolazi kroz ovo? Zašto moja molitva nije uslišana, a netko drugi je tek počeo moliti i već svjedoči o uslišanju?“
Tada se moramo pitati: jesam li sve ove godine doživljavao život s Bogom kao povlasticu ili kao posao koji sam obavljao da bih jednoga dana mogao ispostaviti račun?
Ako si trideset godina išao na misu, tih trideset godina nisu dug koji Bog sada mora vratiti. Tih trideset godina euharistije već su dar. Ako si desetljećima molio, nije samo buduće uslišanje nagrada; i mogućnost da desetljećima razgovaraš s Bogom bila je milost.
Ako si ostao vjeran supružniku, nisi zbog toga izgubio nešto što su drugi „proživjeli“; sačuvana vjernost je dar. Ako si od mladosti poznavao Boga, nisi zakinut zato što nemaš dramatičnu priču obraćenja. Tvoja je milost možda upravo u tome što te Bog sačuvao od mnogih rana iz kojih je drugoga poslije morao izvlačiti.
Nemoj zavidjeti čovjeku kojega je Bog spasio iz provalije zato što ti nemaš priču o provaliji. Zahvali što te možda sačuvao od pada.
Kada odnos s Bogom postane trgovina
U nama postoji duboka sklonost pretvaranju odnosa s Bogom u računovodstvo. Molio sam, postio sam, išao sam na misu, služio sam, pomagao sam, odrekao sam se, ostao sam vjeran – i sada očekujem da Bog odgovori prema mojoj računici. Možda to nikada nećemo izgovoriti tako otvoreno, ali kada stvari krenu drukčije, na površinu izlazi skriveni ugovor koji smo sklopili s Bogom bez njegova potpisa: „Ja ću biti dobar, a ti ćeš se pobrinuti da moj život ide onako kako sam zamislio.“
I onda se razbolimo unatoč molitvi. Ne dobijemo posao za koji smo molili. Veza ili brak prolaze kroz krizu. Dijete ode putem kojim nismo željeli. Projekt kojem smo se predali ne uspije. Služimo u župi ili zajednici, ali nitko to ne primjećuje. Molimo za ozdravljenje, a bolest ostaje. Gledamo nekoga tko, prema našem sudu, moli manje, daje manje i trudi se manje, a stvari mu kao da idu bolje. Upravo tada izlazi na površinu pravo pitanje: volim li Boga ili volim život kakav očekujem da mi Bog osigura?
Zrela molitva zato nije: „Gospodine, učinio sam svoje, sada si ti na redu.“ Zrela molitva postaje: „Gospodine, tražim te, molim te i iznosim ti svoje potrebe, ali ne želim da moje povjerenje u tebe ovisi o tome hoćeš li učiniti upravo ono što sam zamislio.“
To ne znači da prestajemo moliti za konkretne stvari. Naprotiv. Molimo odvažno. Molimo za ozdravljenje, posao, brak, djecu, oslobođenje, pomirenje i izlaz iz teškoća. Ali iznad svega molimo: „Budi volja tvoja.“ To nije rezignacija. To je povjerenje.
Kada nestanu duhovne utjehe
Isto se događa u molitvenom životu. Netko doživi snažno obraćenje i u početku je sve živo. Jedva čeka molitvu. Sveto pismo mu govori. Misa ga dira. Klanjanje mu je snažno. Osjeća Božju prisutnost. A onda nakon nekoga vremena kao da sve utihne. Molitva postane suha. Riječ više ne izaziva iste osjećaje. Na klanjanju sjedi i ništa posebno ne doživljava. Tada može pomisliti: „Bog se udaljio.“
A možda se nije udaljio. Možda te poziva dublje.
Mnogi sveci upozoravaju da Bog ponekad dopušta da nestanu osjetne utjehe kako bismo naučili razlikovati Boga od osjećaja Boga. Ako molim samo onda kada nešto osjećam, još uvijek mogu biti više zaljubljen u iskustvo nego u Gospodina. Ljubav sazrijeva kada mogu ostati i onda kada nema emocionalne nagrade. Kada mogu kleknuti i reći: „Gospodine, danas ništa ne osjećam, ali sam ovdje zbog tebe.“ Kada mogu otići na misu ne zato što će mi svaki put biti lijepo, nego zato što je ondje Krist. Kada mogu ostati vjeran i u razdoblju kada mi se čini da ne primam ništa.
Ponekad je upravo molitva u kojoj nisi ništa osjetio bila jedan od najčišćih čina ljubavi, jer nisi ostao zbog osjećaja. Ostao si zbog Njega.
Tuđi denar otkriva moje srce
Radnici prve ure nisu bili nezadovoljni svojom plaćom sve dok nisu vidjeli što su dobili drugi. To je iznimno važno. Njihov problem nije nastao kada su pogledali ono što imaju, nego kada su počeli uspoređivati.
To se događa i nama. Bio si zadovoljan svojim životom dok nisi vidio tuđi. Bio si zahvalan za svoj stan dok nisi ušao u tuđu kuću. Bio si zadovoljan svojim poslom dok nisi čuo koliku plaću ima drugi. Bio si miran sa svojim darovima dok nisi vidio da nekoga drugoga ljudi više primjećuju. Bio si zahvalan za svoju službu u zajednici dok netko drugi nije dobio odgovornost koju si ti želio. Bio si zahvalan za svoju obitelj dok nisi počeo uspoređivati vlastitu djecu s tuđom. Bio si zahvalan za svoj duhovni put dok nisi čuo nečije snažnije svjedočanstvo.
Danas društvene mreže tu kušnju još pojačavaju. Gledamo tuđe uspjehe, putovanja, obitelji, službe, projekte, događaje i trenutke sreće, a zatim uspoređujemo tuđu uređenu vanjštinu sa svojom svakodnevnom stvarnošću. Ne vidimo njihove borbe, samo njihove „denare“. I onda vlastiti život, koji nam je prije pet minuta bio dar, počinje izgledati nedovoljan.
Zato bi jedna vrlo konkretna odluka nakon ove Božje riječi mogla biti: svaki put kada u meni zbog tuđega dobra nastane nezadovoljstvo, neću hraniti uspoređivanje, nego ću odmah blagosloviti tu osobu. Ako netko uspije, reći ću: „Gospodine, hvala ti za dobro koje si mu dao.“ Ako netko dobije ono što sam ja želio, reći ću: „Blagoslovi ga još više i sačuvaj moje srce od zavisti.“ To je ozbiljna duhovna vježba. Zavist teško preživljava ondje gdje počinjemo iskreno blagoslivljati.
Možeš li se radovati tuđoj milosti?
Posebno je važno to pitanje unutar Crkve i naših zajednica. Možemo govoriti o zajedništvu, a ipak se potajno natjecati. Tko bolje propovijeda? Tko ima veći dar? Tko okuplja više ljudi? Tko je više prepoznat? Tko je bliži vodstvu? Čiji se prijedlog prihvaća? Tko je dobio službu koju sam ja očekivao? Tko je pozvan govoriti, a tko nije? Tko je primio zahvalnost, a moj je rad ostao neprimijećen?
Upravo ondje treba čuti: „Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“
Ako je dar koji ima moj brat doista od Boga, zašto me taj dar ugrožava? Ako netko bolje propovijeda, neka propovijeda. Ako netko ljepše pjeva, neka pjeva. Ako netko ima dar vodstva, neka vodi. Ako Bog po nekome drugome snažnije djeluje, slava Bogu. Vinograd nije moj. Vinograd je Gospodinov.
Duhovna zrelost počinje kada mi više nije najvažnije da Bog učini nešto po meni, nego da Bog to učini. Ako se čovjek obratio po riječi drugoga, Kraljevstvo je dobilo. Ako je netko ozdravio kroz molitvu drugoga, zahvaljuj Bogu. Ako je netko drugi dobio službu i dobro je vrši, raduj se. Cilj nije da moje ime bude povezano s plodom. Cilj je da vinograd donese rod.
Mi vidimo sat, Bog vidi čitav život
Radnik prve ure vidi samo jednu činjenicu: „Ja sam radio cijeli dan, a on jedan sat.“ Ali što zna o čovjeku koji je došao posljednji? Gotovo ništa. Mi činimo isto. Vidimo jedan trenutak tuđega života i mislimo da razumijemo cijelu priču.
Zato budimo oprezni s rečenicama: „Njemu je lako.“ Ne znaš je li mu lako. „Ona ima sve.“ Ne znaš što nosi kada se vrata kuće zatvore. „Njemu Bog sve daje.“ Ne znaš što mu je Bog dopustio izgubiti. „On se samo pojavio i odmah dobio priliku.“ Ne znaš koliko je godina čekao. „Ona se sada obratila, a prije je živjela kako je htjela.“ Ne znaš koliko je njezino obraćenje koštalo suza.
Vidimo sat. Bog vidi cijeli život.
Zato prije nego što doneseš sud o nekom čovjeku, zastani i reci: „Gospodine, ja ne znam njegovu cijelu priču.“ Ta jedna rečenica može nas sačuvati od mnogih osuda.
Kada Bog nekome da drugu priliku
Prispodoba nas osobito izaziva kada je riječ o ljudima koji su pogriješili. Mi ponekad želimo milosrđe za sebe, ali strogu pravednost za druge. Kada ja padnem, želim da ljudi razumiju okolnosti. Kada drugi padne, lako kažem: „Sam si je kriv.“ Kada ja pogriješim, želim novu priliku. Kada drugi pogriješi, pamtim mu prošlost.
Ali ako je Bog čovjeku dao novu priliku, tko sam ja da ga trajno držim u njegovoj staroj priči?
To ne znači negirati posljedice grijeha niti ukidati odgovornost. Oprost nije isto što i naivnost, a povjerenje se ponekad mora ponovno graditi. Ali ne smijemo čovjeka zauvijek definirati njegovim najgorim trenutkom. Petar nije zauvijek „onaj koji je triput zatajio“. Pavao nije zauvijek „progonitelj“. Milost može napisati novo poglavlje.
Možda u svojoj obitelji još uvijek nekoga gledamo samo kroz njegovu staru pogrešku. Možda mu je Bog već mnogo toga oprostio, a mi još uvijek držimo račun. Današnje Evanđelje pita: možeš li dopustiti Bogu da bude velikodušan i prema onome tko je tebe povrijedio?
Prestani Bogu pokazivati svoj račun
Možda bi zato bilo korisno u molitvi stati pred Gospodina i iskreno vidjeti postoji li nešto što mu godinama predbacujem. „Molio sam, a nisi učinio.“ „Bio sam vjeran, a dopustio si ovo.“ „Dao sam toliko, a nisam dobio ono što sam očekivao.“ „Zašto si njemu dao, a meni nisi?“
Nemoj glumiti pred Bogom. Reci mu to. Ali onda učini još jedan korak. Spusti taj račun.
Reci: „Gospodine, ne razumijem sve što si dopustio, ali ne želim da moj odnos s tobom bude trgovina. Ne želim cijeli život voditi knjigovodstvo svojih zasluga i tvojih navodnih dugova. Želim ti vjerovati.“
To je velik trenutak duhovne slobode: kada prestanemo Boga podsjećati koliko smo učinili za njega i počnemo se sjećati koliko je on učinio za nas.
Najveća nagrada već je u vinogradu
Ako Boga doživljavam samo kao onoga koji će me jednoga dana nagraditi, stalno ću računati koliko sam učinio. Ali ako otkrijem da je zajedništvo s njime već najveće dobro, prestajem biti najamnik koji samo čeka plaću i počinjem živjeti kao sin, kao kći, kao onaj koji pripada kući.
Tada molitva više nije sredstvo kojim pokušavam dobiti nešto od Boga. Molitva je vrijeme s Njim. Euharistija nije stavka koju moram ispuniti. Krist mi se daruje. Ispovijed nije poniženje nego mogućnost novoga početka. Služenje nije način da budem važan nego mogućnost da ljubim. Darovi nisu medalje nego odgovornost. Križ nije dokaz da me Bog napustio nego mjesto na kojem ga ponekad upoznajem dublje nego u utjesi.
I tada mogu reći: „Gospodine, ako mi ništa drugo ne bi dao osim sebe, već si mi dao ono najveće.“
„Meni je živjeti Krist“
Zato Pavao daje najkraći sažetak zreloga kršćanskog života: „Meni je živjeti Krist.“
Ne kaže: meni je živjeti ono što će mi Krist dati. Kaže: Krist.
Ako mi je živjeti Krist, tada mogu zahvaliti ako sam pozvan u prvu uru, jer sam dugo bio s njime. Ako sam pozvan u jedanaestu, mogu plakati od zahvalnosti što me nije prestao tražiti. Ako netko pokraj mene upravo ulazi u vinograd, mogu mu napraviti mjesta. Ako se netko nakon mnogo godina vrati u Crkvu, neću ga ispitivati gdje je bio, nego ću se radovati što je došao. Ako drugi primi milost koju ja nisam primio, učit ću zahvaljivati. Ako moja molitva nije uslišana onako kako sam očekivao, nastavit ću moliti. Ako me nitko ne pohvali za ono što činim, pitat ću se zna li Gospodar – i ako zna, neka mi to bude dovoljno.
To su konkretni znakovi da Krist prestaje biti sredstvo za moj život i postaje moj život.
Dosta je gledanja u tuđi denar
Zato današnja riječ postaje vrlo konkretan poziv: dosta je gledanja u tuđi denar.
Kada sljedeći put osjetiš zavist, blagoslovi čovjeka kojemu zavidiš.
Kada počneš uspoređivati svoj život s tuđim, nabroji pred Bogom ono za što ti možeš zahvaliti. Kada pomisliš da ti Bog nešto duguje, sjeti se križa. Kada ti se učini da je nekome oprošteno previše lako, sjeti se koliko je tebi oprošteno. Kada ti netko u obitelji ponovno dođe sa željom da počne ispočetka, nemoj ga odmah vratiti u njegovu prošlost. Kada molitva postane suha, nemoj odmah otići; ostani još malo samo zbog Njega. Kada služiš i nitko ne primijeti, pitaj se: „Bih li ovo učinio kada nitko osim Boga nikada ne bi saznao?“ Kada drugi dobije priliku koju si želio, pokušaj izgovoriti: „Gospodine, blagoslovi ga u tome.“ Kada ti se učini da je tvoj život premalen, prestani gledati preko ograde u tuđi vinograd i pitaj Gospodina: „Što danas želiš da učinim upravo ovdje gdje si mene postavio?“
To je Evanđelje preneseno iz crkvene klupe u ponedjeljak ujutro.
Gospodine, želim tebe
Na kraju dana gospodar vinograda ne želi poniziti radnike prve ure. Želi proširiti njihovo srce. Želi ih osloboditi svijeta u kojem se sve mora mjeriti, vagati i uspoređivati. Želi da njegova dobrota prema posljednjemu ne bude uvreda prvome, nego razlog zajedničke radosti.
I možda upravo to danas želi učiniti s nama. Osloboditi nas potrebe da stalno provjeravamo jesmo li dobili dovoljno. Osloboditi nas duhovnosti u kojoj Boga volimo samo dok ispunjava naša očekivanja. Osloboditi nas zavisti zbog tuđe milosti. Osloboditi nas računice u kojoj svoje molitve, žrtve, godine vjernosti i služenje pretvaramo u argument kojim Bogu dokazujemo što nam duguje.
Zato se danas možemo pitati sasvim konkretno: kome zavidim? S kim se uspoređujem? Čiji me uspjeh potajno boli? Postoji li netko komu teško opraštam zato što mislim da nije dovoljno platio za ono što je učinio? Postoji li nešto što godinama predbacujem Bogu? Jesam li se razočarao u Boga zato što nisam dobio ono što sam tražio? Molim li zato što želim njega ili samo zato što od njega nešto trebam? Bih li ostao vjeran kada ne bih dobio nikakvu vidljivu nagradu?
To nisu pitanja za nekoga drugoga. To su pitanja za moje srce.
I zato molimo: „Gospodine, hvala ti što si izašao i po mene. Hvala ti što si me pronašao. Hvala ti što si me pozvao u svoj vinograd. Oprosti mi kada više gledam što si dao drugima nego ono što si već dao meni. Oprosti mi kada tvoju ljubav pretvaram u računicu. Oprosti mi kada te tražim više zbog tvojih darova nego zbog tebe samoga. Nauči me radovati se kada blagoslivljaš drugoga. Nauči me ostati kada ne osjećam utjehu. Nauči me služiti kada me nitko ne vidi. Nauči me moliti i onda kada odgovor kasni. Nauči me blagoslivljati kada bih se radije uspoređivao. Nauči me vjerovati tvojoj volji i onda kada je ne razumijem. Ne želim samo ono što dolazi iz tvoje ruke. Želim tebe.“
Jer najveća nagrada kršćanskoga života nije samo nešto što ćemo jednoga dana primiti od Boga. Najveća nagrada jest Bog sam. I kada srce to doista otkrije, tada može zajedno s Pavlom reći: „Meni je živjeti Krist.“ Amen.