Biblijsko razmatranje na misna čitanja 27. nedjelju kroz godinu
Umor koji mi je otkrio koliko se bojim prepustiti
Sve jasnije prepoznajem da me ne umara samo ono što moram učiniti, nego i potreba da unaprijed osiguram kako će sve završiti. U sebi nosim razgovore koji se još nisu dogodili, pokušavam predvidjeti tuđe odluke i tražim rješenja za teškoće koje možda nikada neće doći. Dok izvana nastojim biti odgovoran, u nutrini se teško odvajam od uvjerenja da sve ovisi o meni. Molim Boga da me vodi, ali primjećujem koliko mi je teško prihvatiti put koji nisam sam zamislio. Govorim da mu vjerujem, a onda se uznemirim čim nešto izmakne mojemu nadzoru. Upravo u toj napetosti počinjem razumijevati da moje predanje još treba sazrijevati. Gospodin me susreće ondje gdje više ne mogu održavati sliku vlastite snage i gdje mu napokon dopuštam čuti ono što često skrivam i od sebe: umoran sam od toga da sve pokušavam nositi sam.
Kada pred njim ostanem bez pripremljenih objašnjenja, postaje mi jasnije koliko je mojega truda pokretala ljubav, a koliko strah. Nije mi lako prihvatiti da ne mogu zaštititi svakoga od svake boli i da moja briga ne može osigurati budućnost onih koje volim.
Ipak, upravo me prihvaćanje te granice vraća Bogu. Počinjem učiti da mogu biti odgovoran i onda kada nemam sve odgovore, da mogu učiniti svoj dio i ostaviti prostor njegovu djelovanju. To predanje u meni raste polako, kroz svakodnevne odluke u kojima ponovno biram vjerovati da njegov pogled dopire dalje od mojega.
Prepoznajem trenutke kada dar pretvaram u posjed
Dok razmatram prispodobu o vinogradarima, teško mi je ostati samo promatrač njihova postupanja. U njihovu prisvajanju vinograda prepoznajem nešto što se može dogoditi i u mojemu srcu. Ono što sam primio kao dar počnem doživljavati kao prostor nad kojim imam konačno pravo. U odnosima se to pojavljuje kada očekujem da drugi odgovore onako kako sam zamislio, a u služenju kada mi postane teško prihvatiti da netko vidi drukčije ili može nastaviti posao bez mene. Tada opomena zadire dublje nego što bih želio priznati, jer ne dotiče samo neki moj postupak nego i sliku koju sam izgradio o sebi. Umjesto da poslušam što mi se govori, počinjem braniti svoju važnost.
Pred Gospodinom zato pokušavam iskreno pogledati ono što sam učinio. Nije mi dovoljno pitati koliko je posla završeno ako pritom nisam vidio čovjeka pokraj sebe.
Moram dopustiti pitanje jesam li svojim riječima nekoga ohrabrio ili sam ga učinio nesigurnijim, jesam li ostavio prostor za iskrenost ili sam svojim reakcijama pokazao da je bolje šutjeti. U Izaijinoj pjesmi o vinogradu Bog očekuje pravednost, a čuje vapaj potlačenih (usp. Iz 5,7). Ta me riječ zaustavlja jer me podsjeća da plod mojega života osjećaju drugi. Moja vjera dobiva vjerodostojnost kada se uz mene čovjek može osjećati prihvaćenim i kada moja prisutnost ne povećava teret koji već nosi.
Učim primati ljubav koju ne moram zaslužiti
U riječima o trsu i lozama pronalazim poziv koji me oslobađa, ali i razotkriva. Isus me poziva da ostanem u njemu jer iz zajedništva s njime dolazi plodnost (usp. Iv 15,1–8). A ja se često ponašam kao da moram sam proizvesti život, snagu i sigurnost. Čak i u molitvi mogu postati zaokupljen time jesam li učinio dovoljno, jesam li bio dovoljno sabran i jesam li opravdao ono što Bog od mene očekuje. Tada pred njega dolazim opterećen sobom i teško primjećujem da me njegova ljubav već čeka.
Sve više osjećam koliko mi je potrebno ostati pred Kristom i dopustiti mu da me ljubi upravo u mojoj nedovršenosti. Teško mi je pustiti da vidi ono što bih radije najprije popravio, ali upravo ondje počinje istinit odnos. Kada mu donesem svoju slabost, prestajem trošiti snagu na njezino prikrivanje. Kada prihvatim da mi njegova milost prethodi, lakše činim dobro bez potrebe da njime dokazujem vlastitu vrijednost. Želim da moje služenje raste iz primljene ljubavi, jer znam koliko se brzo iscrpim kada pokušavam hraniti druge iznutra ostajući gladan Boga.
Strah osjećam, ali mu ne želim prepustiti svoj život
Pavlove riječi o miru koji čuva srce i misli u Kristu Isusu čitam drukčije kada ih donesem u vlastitu zabrinutost (usp. Fil 4,6–7). Primjećujem koliko me strah može učiniti naglim i koliko lako pod njegovim pritiskom tražim sigurnost u tuđoj poslušnosti. Kada se bojim, želim brzo rješenje, a čovjek koji ne postupa prema mojemu očekivanju može mi postati dodatni izvor nemira. U takvim trenutcima trebam zastati pred Bogom dovoljno dugo da prepoznam što se u meni događa. Želim mu moći iskreno reći da ne znam što učiniti i da me neizvjesnost boli, a zatim dopustiti da se moja odluka rodi iz povjerenja i ljubavi.
Pomaže mi što Pavao ne skriva iskustvo unutarnjih strahova i što Božju utjehu prepoznaje u Titovu dolasku (usp. 2 Kor 7,5–6). U tome nalazim dopuštenje da i sam primim pomoć. Ne moram pred svakim održavati dojam da sam snažan niti svoju vjeru dokazivati skrivanjem teškoće. Ponekad je upravo iskren razgovor mjesto na kojemu Bog otvara ono što sam dugo držao zatvorenim. Učim da mi blizina drugoga ne oduzima dostojanstvo, nego me vraća istini da sam stvoren za zajedništvo. I želim biti takva prisutnost čovjeku koji se boji priznati koliko mu je teško.
Zahvalnost me vraća onomu što mi je već darovano
Kada dugo ostanem zaokupljen brigom, počnem gledati život kroz ono što nedostaje.
Dobro koje već postoji postaje gotovo nevidljivo jer svu pozornost odnosi ono što još nije riješeno. Zato mi zahvaljivanje polako vraća širinu pogleda. Dok pred Bogom imenujem ono što sam primio, postajem svjesniji koliko moj život nose darovi koje nisam mogao sam stvoriti. Nečija vjernost, riječ koja je stigla u pravom trenutku ili mogućnost novoga početka podsjećaju me da Božja briga nije prestala zato što neka moja molitva još čeka odgovor.
U razmišljanju o nadi prepoznajem oslonac koji mi je potreban: Božja ljubav ostaje pouzdana i kada se moja očekivanja ne ostvare. To mi pomaže nastaviti činiti dobro dok još ne znam kamo će me put dovesti. Želim učiti živjeti iz te sigurnosti, jer vidim koliko me očekivanje potpunoga jamstva može zaustaviti. Ako čekam da nestane svaka neizvjesnost, odgađam upravo onu ljubav na koju sam danas pozvan.
Ljubav me poziva da izađem iz vlastite udobnosti
Pred Gospodinom moram priznati i to da ponekad želim mir koji me neće ništa stajati.
Rado bih bio raspoloživ, ali tako da tuđa potreba ne poremeti moje vrijeme i moje planove. Ipak, čim nekoga stvarno pustim blizu, njegov život počinje doticati moj. Njegova bol traži vrijeme, njegovo pitanje strpljenje, a njegovo povjerenje odgovornost. Tada otkrivam koliko ljubav zahtijeva da se odreknem udobnosti u kojoj bih mogao ostati zaokupljen samo sobom.
Treba povezati zrelost ljubavi sa spremnošću da budemo uz onoga koji trpi i da zbog drugoga prihvatimo žrtvu. Ta mi misao pomaže ispitati vlastitu raspoloživost. Želim da mir koji tražim u Bogu postane snaga za blizinu, osobito kada ne mogu riješiti tuđu teškoću. Ponekad mogu samo ostati, slušati i ne požurivati čovjeka da što prije bude dobro kako bi meni bilo lakše. U takvoj prisutnosti i moje srce sazrijeva jer uči ljubiti bez potrebe da upravlja ishodom.
U Božjoj tišini prepoznajem vlastite obrane
Sve više razumijem koliko mi je potrebna molitva u kojoj prestajem govoriti dovoljno dugo da mogu čuti. U tišini se postupno pokazuju misli koje inače prekrijem obvezama i riječi kojima sam pokušavao zaštititi sebe. Papa Franjo govori o vremenu pred Učiteljem u kojemu učenik sluša i razabire svoj put svetosti (Gaudete et exsultate, 149–150). Kada te riječi primijenim na sebe, vidim koliko mi je važno ostati uz Gospodina i dopustiti mu da rasvijetli ono što sam već proglasio opravdanim.
To razmatranje postaje stvarno u običnom razgovoru. Dok me netko upozorava na pogrešku, mogu primijetiti kako se u meni već priprema odgovor kojim ću se obraniti. Dok drugi govori o boli, mogu osjetiti nestrpljenje da mu odmah ponudim rješenje. Upravo tu želim dopustiti Kristu da me mijenja. Želim naučiti slušati bez prekidanja i priznati svoj propust bez rečenice kojom bih odgovornost ponovno prebacio na drugoga. Znam da se takva promjena neće dogoditi samo zato što sam je poželio. Trebam joj se vraćati u molitvi i dati joj konkretan oblik svaki put kada mi se pruži prilika odgovoriti drukčije.
Pazim čime hranim svoju nutrinu
Primjećujem da ono uz što se dugo zadržavam ostavlja trag u mojemu pogledu. Kada previše prostora dam ogorčenosti, ona se uvlači i u susrete koji je nisu izazvali.
Kada stalno tražim što je pogrešno, sve teže prepoznajem iskreno dobro koje se događa pokraj mene. Pavlov poziv da u srcu nosim ono što je istinito i vrijedno ljubavi zato doživljavam kao osobnu odgovornost za vlastitu nutrinu (usp. Fil 4,8–9). Želim biti budan nad onim što dopuštam da me oblikuje, jer iz toga prostora poslije govorim i postupam.
Božja riječ vraća me pogledu koji nisam uvijek sposoban sačuvati sam. U njoj ponovno susrećem Krista koji vidi čovjeka dublje od njegova pada. Kada zastanem uz nečiju tihu dobrotu, sjetim se da zlo nije zauzelo svu stvarnost i da i meni ostaje mogućnost odgovoriti ljubavlju. Potrebno mi je njegovati takvu pozornost kako moje srce ne bi postalo mjesto trajne sumnje. Želim zadržati sposobnost zahvaliti i radovati se dobru drugoga, čak i kada moj vlastiti život još nosi neriješena pitanja.
Krist kojega primam mijenja način na koji susrećem ljude
Pred euharistijom sve moje razmišljanje dobiva ozbiljniji zahtjev. Primam Krista koji se daruje i osjećam da njegov dar traži prostor u mojemu načinu življenja. Nakon pričesti vraćam se svakodnevici u kojoj ću ponovno biti iskušan nestrpljenjem i umorom. Upravo ondje želim sačuvati svijest o Onome kojega sam primio. Ako sam dopustio da mi bude blizu u mojoj slabosti, trebam učiti približiti se i slabosti drugoga.
Poziv pape Franje na duhovnost koja nas vodi u konkretan susret s ljudima dotiče me jer znam koliko je lakše ljubiti čovjeka u mislima nego ostati uz njegovu stvarnu potrebu (Evangelii gaudium, 88). Želim da me susret s Kristom učini pažljivijim prema osobi koju sam možda već prestao slušati. Onaj tko me prekida ili ne zna zahvaliti također nosi život koji je Bogu dragocjen. Molim da to ne zaboravim onda kada mi je najteže vidjeti dalje od vlastitoga umora.
Danas otvaram ruke pred Bogom
Dok završavam ovo razmatranje, želim pred Gospodina donijeti ono što još čvrsto držim. Ne trebam mu nuditi sliku predanja koje još nisam proživio; mogu mu pokazati upravo mjesto na kojemu se opirem. Mogu priznati da me budućnost brine, da mi je važno kako me drugi vide i da se teško odričem potrebe da sve razumijem. Vjerujem da on može djelovati u toj iskrenosti i povesti me prema koraku koji sada mogu učiniti.
Zato želim odgovoriti na dobro koje već prepoznajem. Ako trebam razgovarati, ne želim se skrivati iza odgađanja. Ako trebam priznati pogrešku, želim dopustiti istini da otvori put pomirenja. Ako trebam primiti pomoć, želim prestati braniti samoću koja me iscrpljuje. Uskrsli Krist otvara mi mogućnost novoga početka i onda kada se dugo vraćam istim slabostima. Moj odgovor može biti malen, ali želim da bude stvaran. Želim da ono što primam od njega postane dobro koje će osjetiti netko pokraj mene i da moj život postupno donosi plod ljubavi koju nisam stvorio sam.
Molitva za predanje koje postaje ljubav
Gospodine Isuse, pred tobom priznajem koliko se bojim pustiti ono što pokušavam držati u svojim rukama. Poznaješ moju brigu i znaš koliko se lako iza nje sakrije potreba da sve bude po mojemu. Uđi u taj dio moga srca i nauči me pouzdanju koje će se vidjeti u mojim odlukama. Pomozi mi prihvatiti istinu o sebi i ostati otvoren prema čovjeku kojega si stavio na moj put. Kada sam umoran, daj mi poniznost da primim pomoć; kada sam povrijeđen, čuvaj me da svoju bol ne prenosim na druge. Neka tvoja ljubav u meni postane strpljivost koju će netko osjetiti i blizina na koju će se moći osloniti. Predajem ti ono što ne mogu riješiti i molim te za vjernost dobru koje danas mogu učiniti. Amen.