Glavosjek svetoga Ivana Krstitelja otvara neugodno pitanje: jesmo li pozvani samo reći čovjeku istinu ili ga tom istinom dovesti Kristu?
Autor: Damir Zukan (kateheo.hr)
Fotografija: Damir Zukan (slika glave Ivana Krstitelja Rim)
Kada istina počne imati cijenu
Postoji nešto duboko uznemirujuće u smrti svetoga Ivana Krstitelja. Njegova glava završava na pladnju, usred gozbe, glazbe, plesa, ljudske taštine, požude, straha i kukavičluka. Prorok umire gotovo u tišini, zatvoren u tamnici, dok se nekoliko prostorija dalje ljudi zabavljaju. I upravo u toj slici kao da se susreću dva svijeta koja se neprestano susreću i u našem životu: svijet koji želi živjeti bez granica i riječ Božja koja čovjeka podsjeća da nije sve što može učiniti ujedno i dobro, da nije sve što želi ujedno i dopušteno, da osjećaj nije posljednje mjerilo istine i da čovjek nije gospodar dobra i zla.
Ivan ne govori Herodu ono što Herod želi čuti. Ne govori mu ono što bi bilo sigurnije za njegov život. Ne traži formulaciju kojom bi sačuvao i istinu i vlastitu popularnost. Jednostavno kaže: „Nije ti dopušteno imati ženu brata svojega.“ I upravo zbog toga završava u tamnici, a zatim ostaje bez glave. Ivan nam pokazuje koliko istina može koštati čovjeka koji ju je odlučio živjeti prije nego što ju je počeo propovijedati.
Nije dovoljno govoriti istinu – važno je iz kakva je srca govoriš
Ali upravo tu treba biti vrlo oprezan. Glavosjek svetoga Ivana Krstitelja nikada ne smije postati opravdanje za našu grubost, religioznu agresivnost, osuđivanje ili uživanje u razotkrivanju tuđega grijeha. Ivan nije bio čovjek koji je hodao svijetom tražeći tuđe slabosti da bi ih mogao javno prokazivati. On je prije svega bio čovjek pustinje. Prije nego što je njegova riječ pogodila Heroda, pustinja je ogolila Ivana. Prije nego što je drugima govorio o obraćenju, on je vlastiti život pretvorio u obraćenje. Prije nego što je pokazivao na tuđi grijeh, odrekao se svega što bi njega moglo učiniti robom svijeta. Upravo zato njegova riječ ima težinu. Ne govori iz povrijeđenoga ega, iz potrebe da pobijedi u raspravi niti iz zadovoljstva što je netko drugi pogriješio. Govori jer pripada Bogu.
Tu počinje ozbiljan ispit svakoga tko naviješta Božju riječ. Nije dovoljno pitati: „Je li ono što govorim istina?“ Potrebno je pitati i: „Iz kojega mjesta u sebi govorim tu istinu?“ Mogu izgovoriti potpuno ispravnu rečenicu iz potpuno pogrešnoga srca. Mogu braniti Božju zapovijed, a istodobno hraniti vlastitu oholost. Mogu govoriti o tuđem grijehu, a zapravo liječiti vlastitu povrijeđenost. Mogu se pozivati na proročku hrabrost, a zapravo uživati u moći koju mi daje činjenica da mogu nekoga prozvati. Mogu reći: „Ja samo govorim istinu“, a da me uopće ne boli čovjek kojemu tu istinu govorim. Upravo se tu nalazi jedna od najopasnijih deformacija religioznoga života: istina ostane istina, ali srce koje ju nosi prestane nalikovati Kristu.
Na propovjedaonici budi Ivan Krstitelj, u ispovjedaonici budi Isus
Zato bismo mogli izreći jednu snažnu pastoralnu sliku: na propovjedaonici budi Ivan Krstitelj, a u ispovjedaonici budi Isus Krist. Kada naviještaš Božju riječ, ne prekrajaj je prema očekivanjima ljudi. Ne pitaj najprije hoće li se nekome svidjeti. Ne uklanjaj zahtjevnost Evanđelja samo zato što se određena istina više ne uklapa u duh vremena. Ne nazivaj dobrim ono što Bog naziva grijehom i ne nazivaj nevažnim ono za što je Krist prolio svoju krv.
Ali kada pred tebe dođe konkretan čovjek, kada otvori svoju savjest, pokaže ti svoju ranu, prizna pad, pokaže sram i kaže: „Pogriješio sam“, tada pred tobom više nije tema za propovijed. Pred tobom je osoba za koju je Krist umro. Tada moraš znati sići s propovjedaonice i sjesti pokraj ranjenoga čovjeka.
Oni su vidjeli preljubnicu, Isus je vidio ženu
To je Isus činio neprestano. Nikada nije grijeh nazvao dobrim, ali nikada grešnika nije sveo na njegov grijeh. Kada mu dovode ženu uhvaćenu u preljubu, oko nje stoje ljudi koji imaju istinu bez milosrđa. Oni znaju što je učinila. Znaju zakon. Znaju kaznu. Imaju čak i kamenje u rukama. Ali Isus vidi ono što oni više ne vide: čovjeka. Oni vide preljubnicu; Isus vidi ženu. Oni vide njezinu prošlost; Isus vidi i njezinu budućnost. Oni vide razlog za kaznu; Isus vidi mogućnost obraćenja.
I zato je ne oslobađa lažju. Ne kaže joj: „Nisi učinila ništa loše.“ Njegova posljednja riječ vrlo je jasna: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“ Ali prije te rečenice događa se nešto presudno: kamenje pada iz ruku njezinih tužitelja. Isus joj govori istinu tek nakon što joj je pokazao da njezin život vrijedi više od njezina grijeha.
Bog ne govori: Promijeni se pa ću te voljeti
Možda je upravo to ono što smo zaboravili. Čovjek mora osjetiti da je ljubljen ne zato što je bez grijeha, nego upravo dok još nosi svoju bijedu. Tek tada istina prestaje zvučati kao presuda i počinje zvučati kao poziv na slobodu. Bog ne govori čovjeku: „Promijeni se pa ću te voljeti.“ On ga ljubi kako bi mogao biti promijenjen.
Milost ne čeka da postanemo dostojni Boga. Milost dolazi upravo zato što vlastitim snagama ne možemo postati ono na što smo pozvani. To ne umanjuje ozbiljnost grijeha. Naprotiv, pokazuje koliko je grijeh ozbiljan: toliko ozbiljan da ga čovjek nije mogao sam pobijediti, nego je Sin Božji zbog njega otišao na križ. Ali križ nam istodobno pokazuje nešto još veće: nijedan čovjek nije jednak svojem najgorem grijehu.
Što čovjek treba susresti u ispovjedaonici?
Zato ispovjedaonica mora biti jedno od mjesta na kojima se najjasnije vidi lice Crkve. Čovjek koji ulazi u ispovjedaonicu često već dolazi pognute glave. Možda mjesecima skuplja hrabrost. Možda godinama nosi nešto što nikome nije rekao. Možda se već stotinu puta borio s istim grijehom i sada ga je sram što ponovno mora priznati isti pad. Možda očekuje osudu jer je cijeli život učio skrivati slabost.
U tom trenutku svećenik nije pozvan lagati mu o njegovu stanju, ali još manje smije zaboraviti koga predstavlja. U ispovjedaonici nije gospodar milosti, nego njezin služitelj. Ne sjedi ondje zato da čovjeku pokaže koliko je nisko pao, nego da mu u Kristovo ime pokaže da postoji put povratka.
Možeš izgubiti glavu, ali ne smiješ izgubiti srce
I upravo se tu otvara dublje značenje Ivanova glavosjeka. Ivan gubi glavu jer ne želi izgubiti istinu. Ali kršćanin koji naviješta istinu mora paziti da, braneći istinu, ne izgubi srce. Možeš izgubiti glavu zbog Krista, ali ne smiješ izgubiti Kristovo Srce prema čovjeku.
Možeš izgubiti položaj, popularnost, prihvaćenost, ugled, prijateljstvo i sigurnost zato što nisi želio trgovati Evanđeljem, ali ako u toj borbi postaneš ogorčen, tvrd, hladan, nasilan i pun prezira prema onima koji žive drukčije, moraš se zapitati što si zapravo obranio. Kristova istina i Kristova ljubav ne mogu se konačno razdvojiti jer imaju isti izvor: Krista.
Herod je slušao Ivana – i nešto se u njemu ipak pomicalo
Pogledajmo Heroda. Evanđelje nam daje neobičan detalj: Herod se bojao Ivana, znao je da je pravedan i svet čovjek, štitio ga je, a kada bi ga slušao, ostajao je zbunjen, ali ga je ipak rado slušao. To znači da Ivanova riječ nije bila potpuno zatvorena pred Herodovim srcem. Nešto se u njemu pomicalo. Savjest još nije bila mrtva.
Čovjek može živjeti u grijehu, a ipak osjećati privlačnost prema istini. Može se protiviti Božjoj riječi, a istodobno negdje duboko znati da je istinita. Može čak dolaziti slušati riječ koja ga uznemiruje. To je tajanstveno područje ljudske savjesti u kojemu Bog još uvijek djeluje. Zato nikada ne znamo što se događa u čovjeku kojemu govorimo. Mi vidimo otpor, a Bog možda vidi početak obraćenja. Mi vidimo grijeh, a Bog možda već priprema pokajanje. Mi vidimo Heroda, a Bog još uvijek kuca na vrata njegove savjesti.
Ivan je u tamnici slobodan, a Herod na prijestolju zarobljen
Tragedija nastaje kada čovjek počne više čuvati svoj obraz pred ljudima nego svoju savjest pred Bogom. Herod obećava Herodijadinoj kćeri da će joj dati što god zatraži. Kada ona, potaknuta majkom, zatraži Ivanovu glavu, Herod se ražalosti. To je strašan detalj. On zna da čini nešto loše. Nije ravnodušan. Ali zbog zakletve i uzvanika ne želi povući svoju riječ. Drugim riječima, zna istinu, ali nema slobodu učiniti ono što zna da je ispravno. Više se boji što će ljudi za stolom misliti o njemu nego što će Bog misliti o njegovu postupku.
I tako čovjek koji ima vlast nad kraljevstvom pokazuje da nema vlast nad samim sobom. Ivan je u tamnici, ali je slobodan. Herod sjedi na prijestolju, ali je zarobljen. Ivan nema ništa osim Boga, a ipak je slobodan govoriti istinu. Herod ima moć, bogatstvo, gozbu, dvor i ljude koji mu se klanjaju, ali nema snage reći jednu jedinu riječ: „Ne.“
Koliko Heroda ima u meni?
Tu glavosjek prestaje biti samo događaj iz prošlosti. Herod živi u svakome od nas kada znamo što je ispravno, ali se bojimo posljedica. Herod živi u nama kada zbog mišljenja ljudi prešutimo ono što savjest jasno govori. Herod živi u nama kada kažemo: „Što će ljudi misliti?“ prije nego što pitamo: „Gospodine, što ti želiš?“ Herod živi u nama kada zbog jednoga obećanja, odnosa, interesa, položaja ili vlastite slike pred drugima učinimo nešto za što duboko znamo da nije dobro.
Nije najveće ropstvo biti zatvoren iza rešetaka. Najveće ropstvo je kada čovjek više nije sposoban poslušati vlastitu savjest.
Zašto Ivanu više nisu mogli ništa uzeti?
Ivan je slobodan upravo zato što više nema što čuvati. On je već predao sebe. Njegova velika rečenica „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ zapravo objašnjava cijeli njegov život. Ivan može izgubiti glavu jer je davno prije izgubio potrebu da bude središte.
To je tajna proročkoga čovjeka. Prorok nije prvenstveno onaj koji mnogo govori o Bogu. Prorok je čovjek kojemu je Bog postao važniji od njega samoga. Zato ga ne možeš lako kupiti pohvalom niti ušutkati prijetnjom. Ako ga hvališ, zna da slava pripada Bogu. Ako ga odbaciš, zna komu pripada. Ako mu uzmeš položaj, njegovo poslanje nije bilo u položaju. Ako mu uzmeš popularnost, nije živio od popularnosti. Ako mu na kraju uzmeš i život, još uvijek mu nisi uzeo ono najvažnije.
Prije nego pronađeš Heroda u drugome, pronađi ga u sebi
Zato prije nego što poželimo biti Ivan Krstitelj drugima, trebamo dopustiti Bogu da Ivanova riječ postane mač u nama. Vrlo je lako pronaći Heroda izvan sebe. Mnogo je teže pronaći Heroda u vlastitom srcu. Gdje ja znam istinu, ali je ne živim? Gdje sam zarobljen mišljenjem ljudi? Gdje se bojim izgubiti naklonost? Gdje mi je važnije sačuvati vlastitu sliku nego poslušati Boga? Gdje tražim da se drugi obrate, a odbijam vidjeti vlastitu potrebu za obraćenjem? Gdje sam vrlo jasan prema tuđemu grijehu, a nevjerojatno blag prema vlastitome?
Proročka riječ koja najprije nije probola mene vrlo lako će u mojim rukama postati oružje kojim probadam druge.
Trebaju nam Ivanova kralježnica i Isusovo Srce
Zato nam trebaju i Ivan i Isus. Od Ivana trebamo naučiti da ljubav bez istine nije ljubav. Od Isusa trebamo naučiti da istina bez ljubavi nije način na koji Bog spašava čovjeka. Ivan nas uči reći: „Nije ti dopušteno.“ Isus nas uči nakon toga otvoriti vrata povratka. Ivan nas uči da postoje granice koje nije čovjek izmislio. Isus nas uči da nijedan pad nije razlog da prestanemo tražiti čovjeka. Ivan čuva svetost Božje riječi. Isus pokazuje zašto je ta riječ dana: ne da čovjeka uništi, nego da ga vrati u život.
Potrebne su nam Ivanova kralježnica i Isusovo Srce. Kralježnica bez srca postaje tvrdoća. Srce bez kralježnice postaje sentimentalnost. Istina bez ljubavi može raniti, a ljubav bez istine može ostaviti čovjeka u ropstvu. U Kristu se istina i ljubav ne bore jedna protiv druge.
Nije pitanje samo govoriš li istinu, nego kamo tvoja istina vodi čovjeka
Možda je zato najvažnije pitanje ovoga blagdana manje pitanje jesmo li spremni nekome drugome reći istinu, a mnogo više pitanje jesmo li spremni zbog istine izgubiti sebe. Jer pravi Ivan Krstitelj ne govori: „Ti se moraš umanjiti da bih ja bio veći.“ On govori: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“
Tu počinje autentično naviještanje. Kada nestane potreba da pobijedim, da budem u pravu, da me drugi smatraju duhovnim, hrabrim ili pravovjernim, ostaje samo jedno pitanje: Kako da ovaj čovjek susretne Krista?
Tada ćemo znati biti jasni bez grubosti, nježni bez relativiziranja, hrabri bez agresivnosti i milosrdni bez laganja. Tada ćemo znati stati pred Heroda i reći istinu, ali i kleknuti pokraj grešnika koji plače. Tada će naša riječ imati Ivanovu snagu, a naše ruke Isusovu nježnost. Tada se čovjek neće susresti samo s našim stavom, nego s Bogom.
Gospodine, daj mi Ivanovu hrabrost, ali sačuvaj u meni svoje Srce
Zato danas, pred odsječenom glavom svetoga Ivana Krstitelja, ne molimo samo: „Gospodine, daj mi hrabrosti govoriti istinu.“
Molimo nešto mnogo zahtjevnije: Gospodine, učini me čovjekom istine. Očisti najprije mene od svega što nije tvoje. Oslobodi me potrebe za ljudskim odobravanjem, straha od odbacivanja, želje da budem u pravu i skrivene radosti kada otkrijem tuđu slabost.
Daj mi Ivanovu hrabrost kada treba navijestiti tvoju riječ i Isusovo Srce kada mi povjeriš ranjenoga čovjeka.
Ne dopusti da zbog prihvaćenosti izgubim istinu, ali ni da braneći istinu izgubim ljubav.
Ako treba, daj mi milost izgubiti položaj, ugled i sigurnost zbog vjernosti tebi, ali ne dopusti mi da ikada izgubim srce za čovjeka za kojega si ti dao svoj život.
Neka ti rasteš, a ja se umanjujem. Amen.
Devetnica sv, Ivanu Krstitelju
Molitva u čast svetoga Ivana Krstitelja
I.
O slavni sveti Ivane Krstitelju, najveći proroče među rođenima od žene, premda si bio posvećen još u utrobi svoje majke i živio posve nevinim životom, ipak si svojom voljom otišao u pustinju kako bi se ondje posvetio životu odricanja i pokore.
Isprosi nam od Gospodina milost da se potpuno oslobodimo navezanosti na zemaljska dobra, barem u svojim srcima, te da živimo kršćansku samozataju, u unutarnjoj sabranosti i duhu svete molitve.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
II.
O najrevniji Apostole, koji nisi činio čudesa pred drugima, nego si jedino primjerom svojega pokorničkog života i snagom svoje riječi privlačio mnoštvo ljudi kako bi ih pripravio da dostojno prime Mesiju i poslušaju njegov nebeski nauk!
Isprosi nam milost da i mi, primjerom svetoga života i vršenjem svakoga dobrog djela, mnoge duše privedemo Bogu, a osobito one koje su obavijene tamom zablude i neznanja te zavedene porokom.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
III.
O nepobjedivi Mučeniče, koji si radi časti Božje i spasenja duša čvrsto i postojano podnosio Herodovu bezbožnost, čak i po cijenu vlastitoga života, te si ga otvoreno prekorio zbog njegova opakog i razvratnog života!
Svojim nam molitvama isprosi odvažno i velikodušno srce kako bismo nadvladali svaki ljudski obzir te otvoreno ispovijedali svoju vjeru, vjerno poslušni nauku Isusa Krista, našega božanskog Učitelja.
- Oče naš. Zdravo Marijo. Slava Ocu.
Zaziv
R. Moli za nas, sveti Ivane Krstitelju.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se:
Bože, koji si dao da nam ovaj dan bude častan po spomenu blaženoga Ivana Krstitelja, podari svome narodu milost duhovne radosti i upravi srca svih svojih vjernika putem vječnoga spasenja.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.