Biblijsko razmatranje na misna čitanja - 29. nedjelja kroz godinu
Možemo slušati Evanđelje, znati razne molitve i sudjelovati u životu Crkve, a ipak neka područja života i svojega srca uporno držati zatvorenima pred Bogom.
Dopuštamo mu da nas utješi, ali oklijevamo kada nas pozove da nešto promijenimo.
Želimo njegov blagoslov, dok nad svojim odlukama nastojimo zadržati potpunu vlast.
Zato Isusove riječi: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje” zadiru duboko u našu svakodnevicu. Pozivaju nas da iskreno pogledamo komu pripadamo i komu svojim životom zapravo služimo.
Na novčiću koji mu pokazuju nalazi se careva slika. Ali u čovjeku koji taj novčić drži utisnuta je Božja slika. Upravo se tu otvara najosobniji smisao Isusova odgovora: Bogu pripadaš ti. Njemu smo dragocjeni sa svojom poviješću, ranama i mogućnošću novoga početka.
Dati Bogu Božje znači predati mu sebe i dopustiti da njegova ljubav postupno preobrazi način na koji živiš.
Pred Bogom više ne moraš čuvati privid
Isusovi sugovornici prilaze mu s pohvalama, ali iza njihovih riječi skriva se zamka.
Govore Isusu da je istinit, dok sami ne dolaze otvorena srca.
Žele ga uhvatiti u riječi, a pritom izbjeći da njegova riječ zahvati njih.
U tome možemo prepoznati i vlastitu napast.
Lakše je raspravljati o vjeri nego dopustiti da vjera dovede u pitanje naše ponašanje.
Lakše je prepoznati tuđe licemjerje nego priznati vlastitu neiskrenost.
Možemo se baviti time što bi se trebalo promijeniti u Crkvi, društvu ili našoj obitelji, a odgađati promjenu za koju dobro znamo da je potrebna upravo nama.
Obraćenje počinje ondje gdje prestajemo braniti svoj privid.
Pred Bogom možemo priznati da iza naše ogorčenosti ponekad stoji povrijeđena taština, da svoju sebičnost nazivamo opravdanom brigom za sebe i da šutnjom kažnjavamo osobu kojoj ne želimo oprostiti. Takvo priznanje boli jer ruši sliku koju smo o sebi izgradili, ali otvara prostor ozdravljenju. Gospodinu možemo donijeti i ono čega se sramimo, sigurni da nas poziva u istinu kako bi nas oslobodio.
Ljubav koja te prethodi poziva te na povratak
U Knjizi proroka Izaije Bog se obraća Kiru, čovjeku koji ga ne poznaje, a ipak ima mjesto u njegovu naumu. Taj prizor otvara pogled prema ljubavi koja djeluje prije nego što je čovjek uspije prepoznati. Bog ne počinje ljubiti tek kada mu se približimo. Njegova nas milost prethodi i poziva da mu odgovorimo.
Možda se vraćamo na razdoblje u kojem smo živjeli daleko od njega.
Možda nas još opterećuju odluke koje bi danas željeli promijeniti.
U takvu je sjećanju lako povjerovati da se Bogu možemo vratiti tek kada sami popravimo sve što smo narušili. Ali upravo mu se sa svojom nemoći smijemo približiti.
Njegova ljubav daje nam snagu za korake koje smo odgađali ili ih se bojimo učiniti.
To ne umanjuje ozbiljnost grijeha. Naprotiv, kada otkrijemo koliko smo ljubljeni, počinjemo jasnije vidjeti što grijeh čini nama i ljudima oko nas. Više nam nije svejedno kako živimo. Želimo prekinuti ono što nas udaljuje od zajedništva s Bogom, priznati krivnju i, koliko možemo, popraviti nanesenu štetu. Povratak postaje odgovor na ljubav kojoj ponovno vjerujemo.
Što je zauzelo Božje mjesto u tvojem životu?
Carevi našega vremena ne pojavljuju se uvijek s krunom i prijestoljem.
Njihovu vlast možemo osjetiti u potrebi da stalno ostavljamo dobar dojam, u strahu od gubitka novca ili u uvjerenju da vrijedimo samo dok smo uspješni i potrebni drugima. Ponekad našim odlukama upravlja želja za prihvaćanjem toliko snažno da zbog nje pristajemo pogaziti vlastitu savjest.
Vrijedi zastati pred onim čemu najlakše žrtvujemo mir, poštenje i odnose s bližnjima.
Ako zbog zarade redovito zanemarujemo obitelj, novac je dobio vlast koja mu ne pripada. Ako radi pripadnosti nekoj skupini prihvaćamo ponižavanje drugih ljudi, odobravanje te skupine postalo nam je važnije od istine.
Ako uvijek moramo biti u pravu, čak i pod cijenu razorenih odnosa, vlastiti je ponos zauzeo previše prostora.
Isus nas poziva da zemaljskim dobrima vratimo njihovo pravo mjesto.
Rad, novac, ugled i društvene odgovornosti imaju svoju vrijednost, ali ničemu od toga ne pripada cijelo naše srce.
Onomu čime se trebamo služiti ne smijemo predati vlast nad sobom.
Pripadnost Bogu osposobljava nas da živimo odgovorno i slobodno, bez pristajanja na zlo radi koristi ili tuđega odobravanja.
Božja slika ostaje i na licu čovjeka kojega izbjegavaš
Istina da smo stvoreni na Božju sliku postaje zahtjevna kada je primijenimo na osobu koju teško podnosimo. Lako je govoriti o dostojanstvu čovjeka općenito. Mnogo je teže poštovati ga u nekome tko nas je razočarao, čije nam ponašanje smeta ili od koga ne možemo očekivati nikakvu korist.
A upravo se tu provjerava naš odnos prema Bogu. Čovjek kojega susrećemo ima dostojanstvo koje prethodi našoj procjeni. Njegova vrijednost ne ovisi o tome koliko nam je blizak, koliko je uspješan ili koliko nam može uzvratiti. Čak i kada se njegovu ponašanju moramo jasno suprotstaviti, pozvani smo čuvati se prezira koji ga svodi na njegovu pogrešku.
Obraćenje zato zahvaća i naš pogled. Uči nas da iza nečije napornosti možda postoji samoća, iza grubosti rana, a iza povlačenja strah da nikomu nije važan. To ne opravdava svako ponašanje, ali nam pomaže pristupiti čovjeku s više istine i milosrđa. Ponekad će naš prvi korak prema Bogu biti upravo odluka da nekoga prestanemo ogovarati i počnemo za njega moliti.
Vjera postaje vidljiva kada ljubav nešto zatraži od nas
Sveti Pavao zahvaljuje za djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu.
U tim je riječima sadržano snažno mjerilo kršćanskoga života.
Vjera ulazi u naše odluke, ljubav prihvaća trud, a nada nas drži kada plodovi još nisu vidljivi.
Ljubav postaje osobito stvarna kada zatraži naše vrijeme i strpljenje.
Možda nas čeka razgovor koji stalno odgađamo jer znamo da ćemo morati slušati i priznati vlastiti dio odgovornosti.
Možda se trebamo približiti starijoj osobi koja ponavlja iste priče jer više nema s kim podijeliti dan. Možda trebamo ustrajati u poštenju premda bi nam prečac donio bržu korist.
Umor koji pritom osjećamo ne znači da je ljubav nestala. Mnogo toga vrijednog raste kroz vjernost koja nema uvijek utješan osjećaj kao pratnju.
Potrebno je pritom prepoznavati vlastite granice i tražiti pomoć, kako bi služenje ostalo slobodno i odgovorno. Ljubiti znači tražiti istinsko dobro druge osobe i biti spreman u njega uložiti sebe.
Euharistijski kruh otvara oči za glad bližnjega
Pred Kristom koji nam se daruje u euharistiji učimo primati život kao dar.
Ali taj nas susret poziva da drukčije pogledamo i čovjeka kojemu nedostaje svagdanji kruh. Pričest nas uvodi u zajedništvo koje želi zahvatiti i naš odnos prema siromašnima.
Zato trebamo dopustiti da nas pitanje tuđe oskudice osobno dotakne.
Kako raspolažemo hranom koju kupujemo? Koliko olako trošimo na ono što nam nije potrebno, dok pomoć odgađamo dok jednom budemo imali više?
Čekanje na buduće obilje lako postane izgovor zbog kojega nikada ne počnemo dijeliti.
Uz materijalnu glad postoji i glad za blizinom. U našoj blizini možda živi netko tko ima dovoljno za život, ali danima nema s kim razgovarati. Takvoj osobi ne možemo pomoći samo općenitom dobronamjernošću. Potrebna joj je konkretna prisutnost.
Ako želimo da susret s Kristom preobražava naš život, moramo mu dopustiti da promijeni i naš raspored, navike i način trošenja.
Poslanje počinje kada nekome daruješ dio svojega života
Svjedočanstvo misionara snažno je zato što uključuje dijeljenje života s ljudima kojima su poslani. Njihov navještaj poprima lice blizine, skrbi i ustrajnosti. Ostaju uz čovjeka i onda kada služenje postane teško, pokazujući mu da je vrijedan ljubavi.
I mi smo pozvani na takvu vjerodostojnost ondje gdje živimo.
U obitelji se Evanđelje prepoznaje po spremnosti na pomirenje, na radnom mjestu po poštenju, a u zajednici po načinu na koji postupamo prema slabijima.
Riječi o Božjoj dobroti dobivaju težinu kada netko preko nas iskusi da je saslušan i poštovan.
Darovati dio života znači dopustiti da tuđa potreba utječe na naše planove.
Tada pomoć prestaje biti usputna gesta kojom umirujemo savjest i postaje odnos u kojem učimo ljubiti. U takvu odnosu i sami se mijenjamo jer otkrivamo da smisao života raste dok ga dijelimo.
Vrati Bogu ono što već dugo zadržavaš za sebe
Isusov poziv traži osobni odgovor. Možda već znaš gdje trebaš početi.
Postoji grijeh koji uporno opravdavaš, ispovijed koju odgađaš ili isprika koju ne želiš izgovoriti. Možda trebaš promijeniti način na koji razgovaraš sa svojim ukućanima ili odvojiti dio onoga što imaš za osobu u potrebi. Gospodin te susreće upravo u toj konkretnoj stvarnosti.
Nemoj čekati da osjetiš savršenu spremnost. Obrati mu se s onoliko iskrenosti koliko je danas imaš i zamoli ga za milost prvoga koraka. Povjeri mu strah od promjene i otpor koji osjećaš. U sakramentu pomirenja donesi mu ono što te opterećuje, a u svakodnevici počni činiti dobro koje ti je već pokazano.
Na novcu može biti carev lik, ali u nama je utisnuta Božja slika.
Naš je život previše dragocjen da bi ga potrošili služeći onomu što nam ne može dati puninu za kojom čeznemo.
Dati Bogu Božje znači otvoriti mu srce i dopustiti da te oslobodi za ljubav.
Taj povratak može započeti danas.