AKO PŠENIČNO ZRNO UMRE, DONOSI OBILAT ROD – SVETI LOVRO 10.08.
Razmatranje uz Iv 12,24–26 i svjedočanstvo svetoga Lovre, đakona i mučenika
„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.“ (Iv 12,24–26)
Lako je govoriti o umiranju sebi dok ono ostaje duhovna misao.
Sasvim je drukčije kada se od nas traži da umremo svojoj potrebi da budemo u pravu, svojoj povrijeđenosti, želji za uzvraćanjem, potrebi da nas drugi razumiju, našim planovima, sigurnostima i očekivanjima.
Tada Evanđelje prestaje biti samo riječ koju slušamo i postaje mjesto odluke: hoću li sačuvati sebe pod svaku cijenu ili ću dopustiti Kristu da od moga života učini dar?
Na blagdan svetoga Lovre ove Isusove riječi dobivaju osobitu snagu.
Pred nama nije čovjek koji je o žrtvi samo govorio, nego đakon koji je svoje služenje Kristu doveo do krajnjih posljedica.
Predaja pamti njegovu smrt povezanu s ognjem, ali prije posljednjega ognja postojao je jedan drugi oganj koji je već dugo gorio u njemu.
Bio je to oganj ljubavi prema Kristu i prema onima koji su mu bili povjereni.
Mučeništvo nije počelo u trenutku smrti, ono je bilo završetak života koji je već ranije postao prinos.
Upravo tu možemo razumjeti dubinu Isusove slike pšeničnoga zrna.
Zrno ne postaje plodno tako što se čuva.
Dok ostaje zatvoreno u sebe, može sačuvati svoj oblik, ali ne može donijeti novi život.
Tek kada padne u zemlju, kada nestane iz pogleda i kada se raspukne ono što ga je zatvaralo, iz njega započinje rast. Isus tom slikom najprije govori o sebi.
Njegova smrt neće biti poraz nego darivanje iz kojega će niknuti život svijeta.
Križ, koji će ljudskim očima izgledati kao konačni neuspjeh, postat će mjesto pobjede ljubavi. Krist je prvo Pšenično Zrno koje se predaje zemlji kako bi iz njegove smrti nastao obilat rod.
Ali odmah nakon toga Isus govori učeniku: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ Zato put pšeničnoga zrna nije samo Kristov put. To je put svakoga tko želi pripadati Kristu. Kršćanstvo nije samo divljenje Isusu nego nasljedovanje Isusa.
Nije dovoljno gledati kako se On daruje; učenik je pozvan ući u istu logiku ljubavi.
Upravo je sveti Lovro jedan od snažnih primjera čovjeka koji je ozbiljno prihvatio te riječi.
Lovro je bio đakon Rimske Crkve u vrijeme pape Siksta II., u trećem stoljeću, kada je Crkva prolazila kroz progon za cara Valerijana.
Kao đakon bio je povezan sa služenjem Crkvi i brigom za njezina dobra, ali kršćanska predaja osobito ga pamti po njegovoj povezanosti sa siromašnima.
Nakon smrti pape Siksta II. i njegovih drugova, progon je zahvatio i Lovru.
Predaja pripovijeda da su rimske vlasti od njega očekivale crkveno blago, a on je kao pravo blago Crkve pokazao siromašne i potrebite.
Srž njegova svjedočanstva ostaje iznimno snažna: ono što Crkva posjeduje nije njezino najveće bogatstvo; njezino su blago ljudi, osobito oni koje svijet lako previdi.
Tu se otkriva pravo značenje đakonata. Đakon nije prvenstveno čovjek liturgijske funkcije, nego čovjek služenja.
Sam naziv diakonia upućuje na služenje.
Oltar i siromah zato ne smiju biti razdvojeni.
Krist kojemu se služi u svetom otajstvu isti je Krist kojemu se prilazi u gladnome, bolesnome, napuštenome, osamljenome i čovjeku kojemu je potrebna pomoć.
Sveti Lovro nije mogao ispovijedati Krista na oltaru, a zanemarivati ga na ulicama Rima. Njegova služba pokazuje da euharistijska ljubav mora prijeći prag crkve i postati kruh za čovjeka.
Zbog toga njegovo konačno mučeništvo nije izdvojeni herojski trenutak.
Čovjek se rijetko priprema za veliko „da“ Bogu jednim velikim činom.
Veliko „da“ obično je sazrijevalo kroz stotine malenih „da“.
Lovro je umirao sebi svaki put kada je tuđu potrebu stavio ispred vlastite udobnosti, kada je služio siromašnima, kada je dijelio, kada je ostao vjeran svojoj službi i onda kada je pripadnost Crkvi postala opasna.
Prije nego što je dao svoj život odjednom, davao ga je pomalo.
To je važna istina i za nas. Možda nikada nećemo biti pozvani na krvno mučeništvo, ali svaki kršćanin pozvan je na svakodnevno darivanje života.
Postoji tiho umiranje koje nitko ne vidi i za koje se ne podižu spomenici.
Postoji ljubav koja godinama bdije uz bolesnika.
Postoji supružnik koji u teškom razdoblju braka odlučuje ne hraniti ogorčenost, nego tražiti put razgovora, istine, oproštenja i obnove odnosa.
Postoje odrasla djeca koja skrbe za ostarjele roditelje čije su se sposobnosti zbog bolesti znatno promijenile.
Postoje roditelji koji iz dana u dan nose brigu za dijete koje zahtijeva osobitu pažnju.
Postoji čovjek koji se probudi s boli znajući da će ona možda biti njegov pratitelj cijeloga dana, a ipak odlučuje da bol neće dobiti posljednju riječ nad njegovim srcem.
Postoji i ono mnogo manje, a često ništa lakše mučeništvo svakodnevice: ponovno saslušati osobu koju smo već mnogo puta slušali; ne uzvratiti uvredom na uvredu; priznati vlastitu pogrešku; prvi zatražiti oproštenje; odreći se potrebe da uvijek pobijedimo u raspravi; ustati kada smo umorni jer nas netko treba; podijeliti svoje vrijeme kada bismo ga najradije zadržali za sebe; ostati blag kada smo razdraženi; činiti dobro čovjeku od kojega ne možemo očekivati nikakvu korist. Upravo na tim mjestima zrno pada u zemlju.
Takvo umiranje sebi ipak ne znači da kršćanin treba prihvaćati nasilje, zlostavljanje, ponižavanje ili manipulaciju kao nešto što Bog od njega zahtijeva.
Križ nije opravdanje za nasilje. Ljubiti neprijatelja ne znači dopustiti mu da čini zlo bez granica, a oprostiti ne znači ukinuti istinu, odgovornost ili potrebu za zaštitom.
Isus se daruje slobodno; njegova žrtva proizlazi iz ljubavi, a ne iz prisile.
Zato postoji velika razlika između evanđeoskoga odricanja od sebičnosti i nezdravoga poništavanja vlastite osobe.
Ponekad ljubav znači strpljivo nositi slabost drugoga, a ponekad upravo ljubav zahtijeva jasno reći: ovo nije dobro i ovako se više ne može.
Granica postavljena istinito i bez mržnje također može biti čin ljubavi.
Isus ne traži uništenje čovjeka. On traži smrt onoga u nama što priječi ljubav.
Umrijeti sebi znači dopustiti da umre sebičnost, a ne dostojanstvo; osveta, a ne sposobnost razlikovanja dobra i zla; potreba za dominacijom, a ne osobnost; oholost, a ne zdrava svijest o vlastitoj vrijednosti pred Bogom.
Bog ne želi čovjeka bez lica, volje i glasa.
Želi čovjeka toliko slobodna od zatvorenosti u sebe da može ljubiti.
U tome je tajna svetoga Lovre. Čovjek koji je slobodan od sebe postaje nevjerojatno slobodan pred svijetom i ako mu oduzmete imetak, njegovo bogatstvo ostaje u Kristu.
Ako mu oduzmete položaj, njegov identitet ostaje u Kristu.
Ako ga ponizite, njegovo dostojanstvo ostaje u Kristu.
Ako mu zaprijetite smrću, njegov život ostaje u Kristu.
Progonitelj pred takvim čovjekom dolazi do granice svoje moći: može dotaknuti tijelo, ali ne može prisiliti srce da prestane pripadati Bogu.
Zato mučenike ne treba zamišljati kao ljude koji nisu osjećali bol ili strah.
Svetost nije neosjetljivost.
Nadnaravna snaga ne znači nužno odsutnost ljudske slabosti, nego Božju prisutnost usred nje. Kršćanski mučenik nije velik zato što njegovo tijelo ne osjeća bol, nego zato što bol ne uspijeva uništiti njegovu vjernost.
Nije pobjeda u tome da čovjek ništa ne osjeti, nego da usred onoga što osjeća ostane u Kristu.
Ovdje se otvara pitanje koje se tiče svakoga od nas: odakle dolazi snaga za takvu ljubav?
Ne iz ljudskoga naprezanja.
Pokušamo li Evanđelje živjeti samo snagom karaktera, vrlo ćemo brzo otkriti svoje granice. Možemo neko vrijeme stisnuti zube, šutjeti, podnositi, raditi i davati, ali ako srce pritom ne prima ljubav od Boga, ono se može postupno napuniti gorčinom.
Izvana ćemo možda služiti, a iznutra voditi evidenciju svega što smo učinili i svega što nam drugi duguju i tada žrtva više ne rađa slobodom nego zamjeranjem.
Zato Isus prije zahtjeva postavlja odnos: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“
Ne kaže samo: trpi. Kaže: idi za mnom. Ne kaže: sam izdrži. Kaže: budi ondje gdje sam ja.
To mijenja sve.
Kršćanin ne ulazi u teškoću sam. Prije nego što od nas zatraži križ, Krist je već na križu.
Prije nego što nas pozove da oprostimo, nama je oprostio.
Prije nego što nas pozove da služimo, On pere noge učenicima.
Prije nego što od nas zatraži život, svoj je život dao za nas.
Kršćanska žrtva zato nije pokušaj da vlastitim naporom zaslužimo Božju ljubav.
Upravo suprotno: možemo se darivati jer smo najprije primili ljubav.
Tu možemo razumjeti i Pavlovu riječ: „Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti“ (2 Kor 9,6).
Pavao tu govori u kontekstu velikodušnosti i darivanja, ali načelo zahvaća čitav kršćanski život. Ono što darujemo Bogu nikada nije izgubljeno.
Vrijeme darovano iz ljubavi nije izgubljeno. Oprost nije izgubljen. Skriveno služenje nije izgubljeno. Suza koju nitko nije vidio nije izgubljena. Dobrota koja nije bila uzvraćena nije izgubljena. Bog vidi sjeme koje je palo u zemlju.
Problem je što mi želimo vidjeti plod prije nego što pristanemo biti sjeme.
Želimo znati hoće li se osoba promijeniti prije nego što joj oprostimo.
Želimo znati hoće li nam zahvaliti prije nego što pomognemo.
Želimo jamstvo uspjeha prije nego što poslušamo Božji poziv.
Želimo vidjeti žetvu prije sjetve.
Evanđelje okreće tu logiku. Najprije sjeme nestaje pod zemljom. Tek poslije dolazi život.
Između sjetve i žetve postoji vrijeme skrivenosti.
To je možda jedno od najtežih razdoblja duhovnoga života.
Učinio si dobro, a ništa se nije dogodilo.
Molio si, a odgovor ne vidiš.
Služio si, a nitko nije primijetio.
Oprostio si, a druga se osoba nije promijenila.
Uložio si godine u nekoga i ne vidiš plod.
Ostao si vjeran, a vrata se nisu otvorila.
Tada se može činiti da je sjeme nestalo. Ali upravo to zrno i čini. Nestaje.
I dok mi govorimo: „Sve je propalo“, Bog možda govori: „Sjeme je napokon u zemlji.“
Velik dio Božjega djelovanja odvija se upravo ondje gdje ga naše oči još ne mogu pratiti. Pšenično zrno ispod zemlje ne izgleda poput budućega klasa.
U njemu se ipak već događa život i zato vjernost ne možemo mjeriti samo trenutačnim rezultatima.
Ponekad ćemo plod vidjeti brzo, ponekad nakon mnogo godina, a nešto od onoga što je Bog učinio kroz naš život možda ćemo potpuno razumjeti tek u vječnosti.
Sveti Lovro vjerojatno nije mogao vidjeti što će njegovo svjedočanstvo značiti Crkvi stoljećima nakon njegove smrti.
Njegovi su progonitelji mogli vjerovati da su njegovom smrću utišali još jednoga Kristova učenika. Dogodilo se suprotno. Čovjek je umro, a njegovo je svjedočanstvo nastavilo govoriti. Zrno je palo u zemlju i donijelo rod koji njegov progonitelj nije mogao zaustaviti.
Tako djeluje Kraljevstvo Božje.
Ono raste iz onoga što svijet često smatra gubitkom.
Svijet kaže: čuvaj sebe. Krist kaže: daruj sebe.
Svijet kaže: uzvrati. Krist kaže: oprosti.
Svijet kaže: budi prvi. Krist klekne i pere noge.
Svijet kaže: skupljaj. Krist lomi kruh.
Svijet kaže: pobijedi neprijatelja. Krist na križu moli za svoje progonitelje.
To ne znači da je kršćanstvo uvjerenje poraza. Upravo suprotno. Ono objavljuje pobjedu, ali pobjedu koja izgleda drukčije od pobjede svijeta.
Krist pobjeđuje tako što ljubi do kraja.
Zato se može govoriti i o „mučeništvu ljubavi“, pod uvjetom da dobro razumijemo taj izraz. Nije riječ o tome da sami tražimo patnju niti da svaku teškoću proglasimo mučeništvom.
Riječ je o onoj svakodnevnoj vjernosti u kojoj ljubav nešto košta.
Postoje ljudi čije nitko neće zapisati ime u martirologij, ali Bog poznaje njihovu skrivenu žrtvu. Poznaje godine skrbi za bolesnoga člana obitelji.
Poznaje majku ili oca koji noćima ustaju.
Poznaje supružnika koji se bori za brak bez ponižavanja sebe i drugoga.
Poznaje čovjeka koji nosi vlastitu bolest bez toga da dopusti da mu ona zatvori srce za druge. Poznaje onoga tko svakodnevno oprašta.
Poznaje onoga tko bi mogao uzvratiti zlom, ali bira ne postati nalik onome tko ga je povrijedio.
Takav čovjek ne mora biti slab.
Naprotiv, za blagost je često potrebna veća snaga nego za agresiju. Za oprost je potrebna veća unutarnja sloboda nego za osvetu.
Za služenje je potrebna veća zrelost nego za dominaciju.
Za ostati vjeran dobru kada nas nitko ne vidi potrebno je nešto što ljudska pohvala ne može proizvesti.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Sveti Lovro Rim)