Mt 19, 3 – 12
U današnjem Evanđelju Isusu prilaze farizeji s pitanjem o rastavi, ali iza njihova pitanja krije se nešto mnogo dublje. Oni žele znati što je dopušteno, gdje je granica, pod kojim uvjetima čovjek može napustiti drugoga. Isus, međutim, ne ulazi u njihovu logiku traženja granica.
On ih vraća na početak: „Od početka ne bijaše tako.“ Kao da govori: ne pitajte najprije koliko daleko možete otići od ljubavi, nego se vratite onome što je Bog zamislio kada je čovjeka stvorio za ljubav.
Upravo je to srce današnje Riječi. Isus nas vraća na Božji naum prije naših kompromisa, rana, razočaranja i ljudske tvrdoće. Govoreći o muškarcu i ženi koji postaju jedno tijelo, On brak ne predstavlja samo kao ljudski dogovor dvoje ljudi koji traje dok oboje od njega dobivaju ono što očekuju. Pred nama je mnogo veće otajstvo: dvoje ljudi pozvani su postati jedno, pripadati jedno drugome i u svojoj ljubavi učiniti vidljivom vjernost samoga Boga. Zato Isus izgovara tako snažne riječi: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“
Te riječi teško možemo razumjeti ako brak promatramo samo ljudskim očima.
Ako se brak temelji jedino na osjećajima, tada će biti ugrožen čim se osjećaji promijene.
Ako počiva samo na međusobnom zadovoljstvu, počet će se urušavati kada dođu razočaranja. Ako od drugoga očekujem da neprestano ispunjava moje potrebe, jednoga ću dana neizbježno zaključiti da više ne dobivam ono što sam očekivao.
Ali kršćanski brak nije prvenstveno obećanje: „Voljet ću te dok mi bude lijepo s tobom.“
On u sebi nosi mnogo zahtjevniju odluku: „Želim učiti ljubiti te vjerno.“
Tu počinje otajstvo saveza.
Bog nas ne ljubi zato što smo uvijek dostojni njegove ljubavi.
Ne ostaje uz nas samo onda kada smo dobri, sabrani i sveti.
Njegova vjernost ne mijenja se zajedno s našim raspoloženjima.
Upravo zato bračna ljubav postaje školom Božje ljubavi.
Supružnik postupno otkriva da ljubiti ne znači samo osjećati nježnost prema drugome, nego ga ponovno izabrati kada je teško, oprostiti kada sam povrijeđen, poniziti se kada bih želio dokazati da sam u pravu, razgovarati kada bih se najradije zatvorio, čekati kada drugi prolazi kroz svoju slabost i dopustiti Bogu da mijenja najprije moje srce, a ne samo srce osobe pokraj mene.
Isus u današnjem Evanđelju izgovara i jednu riječ koju ne smijemo previdjeti: tvrdoća srca. Možda najveća opasnost za ljubav nije početak sukoba, nego trenutak u kojem srce prestane biti mekano.
Kada više ne želim čuti. Kada više ne pokušavam razumjeti. Kada godinama skupljam povrede i od njih gradim zid. Kada drugoga više ne gledam očima kojima sam ga nekada gledao, nego samo kroz ono čime me razočarao.
Tada se ljudi mogu nalaziti pod istim krovom, sjediti za istim stolom, čak zajedno dolaziti u crkvu, a ipak među njihovim srcima može postojati velika udaljenost.
Zato je za kršćanski brak potrebno nešto više od ljudske dobre volje. Potreban je Krist.
Ne samo Krist kojemu smo se pomolili na dan vjenčanja, nego Krist kojemu dopuštamo da bude prisutan u svakodnevici našega odnosa.
Potreban je Krist između naših različitosti, u našim nesporazumima, u ranama koje smo donijeli iz vlastitih obitelji, u riječima koje nismo trebali izgovoriti i u trenucima kada više ne znamo kako jedno do drugoga.
Ponekad se pokušava spasiti odnos tako da se svim snagama mijenja druga osoba.
Evanđelje otvara drukčiji put: dopusti najprije Kristu da dotakne tvoje srce.
Možda zato neki brakovi ponovno ožive upravo onda kada se supružnici počnu vraćati Bogu. Ne zato što molitva čarobno uklanja sve njihove probleme, nego zato što u Božjoj prisutnosti počinje omekšavati čovjekovo srce.
Čovjek koji kleči pred Bogom postupno teže može živjeti od vlastitoga ponosa.
Počinje drugačije gledati svoje pogreške, drugačije izgovarati „oprosti“, drugačije prihvaćati slabosti osobe koju mu je Bog povjerio.
Ondje gdje se čovjek ponovno spoji s Izvorom ljubavi može ponovno početi učiti ljubiti.
No današnje Evanđelje nije upućeno samo supružnicima.
Na kraju odlomka Isus govori i o onima koji se odriču ženidbe poradi kraljevstva nebeskoga. Time otkriva da je poziv svakoga čovjeka, bez obzira na životni stalež, u konačnici isti: naučiti darovati sebe. Jedni to žive u bračnom savezu, drugi u posvećenom životu ili celibatu, a svaki je Kristov učenik pozvan izići iz zatvorenosti u sebe i učiti ljubav koja se daruje.
Zato nas ova Riječ danas možda ne pita prvenstveno: „Jesi li u braku?“
Ona pita nešto osobnije: Kakvo je tvoje srce? Je li još sposobno za savez?
Znaš li ostati vjeran kada ljubav zahtijeva žrtvu? Znaš li oprostiti? Znaš li ponovno započeti? Dopuštaš li Bogu da omekša ono što su godine, povrede i razočaranja u tebi učinili tvrdim?
Isus nas vraća na početak jer nas želi vratiti izvoru.
A na početku nije bila sebičnost. Na početku nije bilo pitanje: „Što ja dobivam?“ Na početku je bio dar.
Čovjek je stvoren iz ljubavi, za ljubav i za zajedništvo.
Grijeh je tu ljubav ranio, ali Krist je došao obnoviti ono što je ranjeno.
Zato posljednja riječ nad našim odnosima ne mora pripadati razočaranju, hladnoći ni prošlim pogreškama.
Posljednju riječ možemo ponovno predati Kristu.
Možda danas ne možemo promijeniti sve.
Možda ne možemo riješiti godine nerazumijevanja u jednom danu.
Ali možemo učiniti nešto malo i sveto: ponovno otvoriti srce Bogu i reći: „Gospodine, počni od mene.
Nauči me ljubiti onako kako Ti ljubiš.
Ondje gdje sam tvrd, omekšaj me. Ondje gdje sam ranjen, iscijeli me. Ondje gdje sam povrijedio, daj mi poniznosti tražiti oproštenje. Ondje gdje sam prestao vjerovati, vrati mi nadu. I neka moja ljubav ne bude samo osjećaj koji dolazi i prolazi, nego savez u kojem će se moći prepoznati nešto od Tvoje vjernosti.“
Jer možda najveće čudo koje Bog želi učiniti u našim odnosima nije promijeniti osobu pokraj nas. Možda želi započeti mnogo dubljim čudom – dati nam novo srce sposobno ponovno ljubiti.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Vieste, Italija)