Naše tijelo, navike, karakter, komocija i stari obrasci opiru se Duhu. Padat ćemo, griješit ćemo, nećemo uvijek činiti ono što treba.
Ali poziv je: budi vjeran, pokaj se i idi dalje.
Što je više istinskoga pokajanja u srcu, to ima više prostora za vatru Duha Svetoga.
Duh Sveti ne silazi na našu umišljenu savršenost, nego na srce koje se raskajano otvara Bogu.
Kada znaš da nešto nije dobro i uđeš u pokajanje, Duh Sveti donosi mir, čisti savjest i obnavlja pomazanje.
Zato pjesma “Samo jedna kap” ima duboku teološku istinu: jedna kap Kristove krvi čisti.
Pokajanje otvara prostor za novo.
Mi nismo savršeni, nego otkupljeni.
Padamo, ali imamo Otkupitelja.
Griješimo, ali imamo Milosrdnog.
Borimo se, ali nismo sami.
Svakodnevno traženje Isusa kroz molitvu, Božju riječ, sakramente i zajednicu raspiruje vatru Duha Svetoga.
Zato Poslanica Hebrejima opominje da ne propuštamo svojih sastanaka (usp. Heb 10,25).
U vremenu interneta lako je stvoriti mentalitet promatrača.
“Gledat ću susret preko YouTubea, pratit ću na Facebooku, uključit ću se preko Zooma.”
Naravno, postoje okolnosti bolesti, udaljenosti i nemoći kada je to blagoslov, ali zajedništvo se ne može svesti na ekran.
Ne mogu te ljubiti preko YouTubea na isti način kao kada te susretnem.
Ne mogu te zagrliti, pogledati, čuti tvoju bol, moliti nad tobom, nositi tvoju borbu.
Ako netko sudjeluje od kuće jer mora, ali stoji pred Gospodinom, moli, širi ruke, kleči, kaje se i stvarno je prisutan, to može biti milosni prostor.
Ali ako susret postane vjerska predstava uz fotelju, kokice i usputno gledanje, tu se vatra gasi.
Kršćanstvo nije prijenos sadržaja.
Kršćanstvo je utjelovljeno zajedništvo.
Tekst: D.Z
Foto: D.Z. (Rim - Basilica svetog Pavla)