Tekst nagovora pripremio i uredio: Damir Zukan (kateheo.hr)
Foto: Damir Zukan (Ruke i ogledalo - Santa Maria del Miracoli Rim)
(iz nagovora koji je održan na susretu zajednice Vatra Božje Ljubavi)
Kada pobjeda postane nova napast
Oholost i taština osobito su lukave zato što čovjeka mogu napasti upravo nakon što je nešto dobro učinio. Dobiješ proročku riječ koja snažno dotakne zajednicu. Ljudi plaču, mole, netko kaže da je upravo to trebao čuti. I u jednom sasvim tihom trenutku pojavi se misao: „Ja sam dobio tu riječ.“ Tu počinje problem.
Prije sekundu sve je bilo Božje. Sada je postalo moje.
Ili si dugo imao problem s ustrajnošću u molitvi. Napokon postaneš vjeran. Dođe suhoća, ništa ne osjećaš, umoran si, ali ipak ostaješ u molitvi. To je prekrasno. A onda ti dođe misao: „Pogledaj mene. Unatoč svemu ja ostajem vjeran. Kakav sam ja ozbiljan duhovni čovjek.“
I upravo pobjeda nad jednom napasti postane materijal za drugu.
Zato su sveci tako oprezni prema hvali. Nije problem kada netko kaže nešto lijepo. Problem nastaje kada mi to počnemo jesti. Kada pohvala postane hrana identiteta. Kada sutra trebam novu dozu. Čovjek koji živi od tuđega divljenja bit će rob tuđega mišljenja.
Ono što skrivaš lakše tobom upravlja
Pustinjska tradicija snažno je naglašavala potrebu otkrivanja misli iskusnijoj osobi. Nije riječ o tome da čovjek svakome govori sve što mu prolazi kroz glavu, nego da ne dopusti da područja tame ostanu potpuno zatvorena. Kada nešto izgovorimo pred zrelom, sigurnom i diskretnom osobom, često prvi put sami čujemo što se zapravo događa u nama.
Jer ponekad stvarno ne znamo što radimo.
U svojoj glavi možemo mjesecima graditi objašnjenje kojim opravdavamo određenu reakciju. I onda to izgovorimo naglas pred nekim tko nas poznaje i odjednom shvatimo koliko je priča koju smo sebi ispričali jednostrana. Ono što skrivamo lakše dobiva vlast nad nama.
To posebno vrijedi za stvari zbog kojih osjećamo sram.
Sram govori: „Sakrij se.“ Milost govori: „Dođi na svjetlo.“
Sram kaže: „Ako netko sazna što se u tebi događa, više te neće moći poštovati.“ Krist govori: „Ja već znam.“ Zato razotkrivanje maske nije poniženje. Ono je početak slobode.
„Oprostio sam“ može biti duhovna šminka
Jedan od vrlo čestih oblika religioznog prikrivanja pojavljuje se oko oprosta. Kršćanin zna da treba oprostiti. Čuo je to stotinama puta. Isus govori o oprostu. U molitvi Očenaša molimo da nam bude oprošteno kako i mi opraštamo. I tada čovjek može prerano izgovoriti rečenicu: „Oprostio sam.“ Ali oprost nije isto što i poricanje rane.
Mogu govoriti da sam oprostio, a da nikada nisam priznao koliko me netko povrijedio.
Mogu govoriti da je „sve dobro“, a moje tijelo reagira svaki put kada čujem ime te osobe. Mogu tvrditi da nemam problem, a svaki novi sukob vraća me na ono staro.
Mogu reći da sam sve predao Bogu, a godinama iznutra voditi isti razgovor u kojem dokazujem da sam bio u pravu.
Ponekad pobožnost postane način izbjegavanja boli.
„Ja sam kršćanin, moram oprostiti.“
Da, pozvan si oprostiti. Ali nisi pozvan lagati o tome da te nije boljelo.
Istina može zvučati mnogo jednostavnije: „Ta me osoba povrijedila. Ovo što se dogodilo bilo je nepravedno. Ovo me slomilo. Još osjećam ljutnju. Gospodine, želim oprostiti, ali trebam tvoju milost.“
Takva molitva mnogo je zdravija od savršene religiozne rečenice koja nema dodira sa stanjem srca.
Oprost nije pretvaranje da rana ne postoji. Oprost je odluka da rana više neće određivati moj odnos prema čovjeku i da sud konačno predajem Bogu. Ali upravo zato rana prvo mora biti priznata.
Kada se stara agresija obuče u pobožnost
Sličan problem može se dogoditi i s agresivnošću. Zamislimo čovjeka koji je prije obraćenja imao ozbiljan problem s agresivnim reakcijama. Zatim susretne Isusa. Doživi snažno obraćenje. Počne moliti. Promijeni mnogo toga. I to je stvarno. Njegov susret s Bogom nije izmišljen. Ali možda nikada nije ušao u korijen svoje agresivnosti.
Nije prošao svoju povijest. Nije zajedno s Gospodinom pogledao što se događa kada se osjeti ugroženo, nemoćno ili poniženo. Nije prepoznao odakle dolazi njegova potreba da dominira ili zašto na protivljenje reagira kao na napad.
U početku ga nosi snažan duhovni zanos. A onda dođe suhoća.
Više nema početne emocionalne snage. Što čini?
Možda odlučuje još više moliti, što samo po sebi može biti dobro. Ali malo-pomalo počinje i drugima govoriti da moraju moliti kao on.
„To što ti radiš nije dovoljno.“ „Moraš više moliti.“ „Moraš postiti.“ „Moraš ovako.“ „Moraš onako.“
Posebno se to može dogoditi u obitelji. Žena mora moliti više. Muž mora biti duhovniji. Djeca moraju učiniti ovo. Roditelji moraju ono. Čovjek postane religiozni policajac vlastite obitelji.
A stara agresija nije nestala. Samo je promijenila rječnik.
Prije je govorila svjetovnim jezikom, sada govori pobožnim. Prije je čovjek druge pritiskao vlastitom snagom, sada ih pritišće „Božjom voljom“. Prije je zahtijevao poslušnost sebi, sada tvrdi da zahtijeva poslušnost Bogu.
To je jedan od najopasnijih oblika duhovnog šminkanja jer se problem više ne prepoznaje kao problem. Posvećen je religioznim rječnikom.
Kontrola koja se skriva iza odgovornosti
Koliko ljudi ima problem s kontrolom? Vjerojatno mnogo više nego što će to ikada priznati. Jer gotovo nitko neće sam za sebe rado reći: „Ja volim kontrolirati druge ljude.“
Mnogo je lakše reći: „Ja sam odgovoran.“ „Ja samo brinem.“ „Meni je stalo.“ „Ako ja neću misliti na sve, tko će?“ Sve te rečenice mogu biti istinite. Ali mogu biti i šminka.
Jedan od znakova kontrole jest gubitak unutarnjega mira kada stvari ne idu onako kako sam zamislio. Ako druga osoba izabere drukčije, u meni se pojavi snažna ljutnja.
Ako ne znam što će se dogoditi, raste tjeskoba.
Ako nemam informacije, ne mogu se smiriti.
Ako nisam uključen u odluku, osjećam se ugroženo.
I tada možda u molitvi govorim: „Gospodine, sve ti predajem.“ A zapravo gotovo ništa nisam ispustio iz ruke.
Bog možda kaže: „Otvori ruku.“ A ja odgovaram: „Ne mogu, Gospodine, moram ovo držati.“
U ruci držim ljude, njihove odluke, svoj ugled, budućnost, očekivanja, financije, plan služenja, odnos koji mora završiti točno kako sam zamislio.
Predanje Bogu počinje tamo gdje mogu priznati: „Gospodine, imam problem s kontrolom.“
To nije poraz. To je istina. A Bog može djelovati u istini.
Strah od sukoba i strah od odluke
Duhovna šminka može prikrivati i sasvim drukčiji problem. Netko nije dominantan, nego izbjegava svaki sukob. Ne želi povrijediti druge. Želi mir. Uvijek popušta. Na prvi pogled može izgledati iznimno blag. Ali treba pitati je li to zaista blagost ili strah.
Postoji velika razlika između čovjeka koji mirno bira ne ulaziti u nepotreban sukob i čovjeka koji se boji svakoga suočavanja. Ovaj drugi može godinama dopuštati nezdrave odnose samo zato što ne može podnijeti mogućnost da će netko biti ljut na njega.
I to se može predstaviti pobožno: „Ja samo želim mir.“ Ali ponekad Kristov mir zahtijeva istinu.
Možemo imati i ozbiljan problem s donošenjem odluka. Moramo petnaest puta provjeriti svaku mogućnost, pitati još jednu osobu, dobiti još jednu potvrdu, moliti još jednu devetnicu, tražiti još jednu riječ. Sve zato što želimo izbjeći mogućnost pogreške.
Tada problem možda više nije razboritost, nego nepovjerenje.
Želim unaprijed znati cijeli put.
A Isus Petru kaže samo: „Dođi.“ Po vodi.
Nema karte. Nema jamstva da neće puhati. Nema objašnjenja koliko će koraka trajati.
Postoji Krist.
Petar hoda dok gleda njega. Kada se pogled potpuno veže uz oluju, počinje tonuti.
To ne znači da kršćanin treba donositi nepromišljene odluke. Znači da u određenom trenutku razlučivanje mora prijeći u povjerenje. Ako čekam trenutak u kojem više neće postojati nikakav rizik, možda nikada neću izići iz lađe.
Obrati srce, ne samo ponašanje
Zbog svega toga kršćansko obraćenje ne može ostati samo promjena ponašanja. Isus želi srce. Ponekad je moguće promijeniti cijeli vanjski život i ipak zadržati iste unutarnje mehanizme. Nekada sam tražio priznanje na poslu, a sada ga tražim u zajednici.
Nekada sam kontrolirao obitelj svjetovnim argumentima, a sada je kontroliram citatima iz Biblije.
Nekada sam bio natjecateljski raspoložen prema kolegama, sada se natječem u duhovnosti. Nekada sam želio biti najbolji u nečemu svjetovnom, sada želim biti „najpomazaniji“.
Promijenio se predmet. Srce još nije dovoljno promijenjeno.
Zato si ponekad moram reći: „Damire, ti si nitko i ništa bez Boga. Prestani se uzvisivati. Nemoj ljude vezivati uz sebe. Govori istinu. Svjedoči. Govori i o vlastitim borbama.“
Ne zato da bih od vlastite slabosti stvorio novu vrstu predstave. Čak se i ranjivost može pretvoriti u oblik samopromocije.
Nego zato što voditelj koji stvara dojam da nema nikakvih borbi može nehotice zatvoriti prostor drugima.
Ako se pred ljudima predstavljam kao gotovo savršena duhovna osoba, čovjek koji se raspada iznutra može pomisliti: „On nema pojma kako je meni.“
Ali kada vidi čovjeka koji iskreno traži Boga, čezne za njim i istodobno priznaje da prolazi kroz vlastite borbe, možda prvi put pomisli: „Onda postoji nada i za mene.“
Jednom je nakon susreta došla jedna žena na molitvu. Slušala je nagovor u kojem sam govorio upravo o svojim poteškoćama i borbama. Kada smo je pitali za što želi da molimo, nasmijala se i rekla otprilike: „Kad ja vas slušam, čini mi se da ja nemam nikakvih problema.“
Ta je rečenica bila duhovito izgovorena, ali u njoj postoji važna istina. Ljudi ponekad dolaze duhovnoj osobi očekujući da ona riješi njihov problem. Pomolit će se i gotovo.
Bog doista može snažno djelovati po molitvi drugoga čovjeka. Može dati ozdravljenje, oslobođenje, novu snagu i potpuno novi početak. Ali nitko umjesto mene ne može proći moj put s Bogom.
Nitko ne može oprostiti umjesto mene.
Nitko ne može predati moj život Bogu umjesto mene.
Nitko ne može naučiti ljubiti moje neprijatelje umjesto mene.
Nitko ne može biti ponizan umjesto mene.
Bog gleda mene i govori: „Daj mi svoje srce.“
Kako reagiraš kada te netko ispravi?
Jedan od vrlo pouzdanih trenutaka u kojima se vidi stanje našega srca jest korekcija. Kako reagiram kada mi netko kaže da sam pogriješio?
Što se događa u meni kada netko tko mi je blizak vidi nešto što ja nisam vidio?
Naravno da to nije ugodno.
Ne poznajem mnogo ljudi kojima će netko reći: „Imaš ozbiljan problem na ovom području“, a oni će odgovoriti: „Prekrasno, hvala ti, upravo sam se nadao da će mi to netko reći.“
Prva reakcija često je obrana.
Objašnjavamo okolnosti. Navodimo svoje motive. Dokazujemo da druga osoba nema cijelu sliku. Pokazujemo da je i ona pogriješila. Izvlačimo sve moguće podatke koji će vratiti našu sliku o sebi na staro mjesto. Zašto?
Jer nas korekcija pogađa u identitet koji smo izgradili.
Ako sebe doživljavam kao vrlo zrelu osobu, rečenica da sam postupio nezrelo predstavlja prijetnju. Ako se smatram poniznim, teško mi je kada netko ukaže na moju oholost.
Ako vjerujem da sam vrlo slobodan, mogu se silno braniti kada netko primijeti da kontroliram. Ali možda upravo rušenje lažne slike o sebi postaje početak slobode.
To ne znači da je svaka kritika točna. Niti da moramo prihvatiti svaku tuđu procjenu. Razlučivanje je potrebno i ovdje. No zrela osoba može barem pitati: „Postoji li u ovome nešto što trebam čuti?“ Nezrela osoba mora odmah pobijediti.
Tko si kada te nitko ne gleda?
Možda jedan od najsnažnijih kriterija autentičnosti ostaje skrovitost.
Kakav si kada te nitko ne vidi?
Kada molim pred ljudima, oni me vide. Kada držim nagovor, slušaju. Na Zoomu može biti stotinu ljudi. Dvorana može biti puna. Netko poslije dođe, zahvali, kaže da ga je nešto dotaknulo. I vrlo tiho u čovjeku može rasti osjećaj: „Ipak sam ja netko.“
A zatim odeš kući. Svjetla se ugase. Nema mikrofona. Nema publike. Nitko ništa ne komentira. Ostaneš sam pred Bogom.
I možda Bog kaže: „Dobro, Damire. Sada kada nema pljeska, tko si?“
Možda je jedini pošten odgovor: „Jadan.“ A Bog kaže: „Znam. Zato sam tu.“
Upravo su zato sveci toliko ljubili skrovitost. Sveti Šarbel danas je poznat diljem svijeta, ali svoj život nije gradio oko vlastite prepoznatljivosti. Nije razvijao osobni imidž.
Nije imao potrebu postati projekt. Njegova je svetost dugo bila skrivena u Bogu.
Postavimo sebi neugodno pitanje: bih li želio biti svet kada nitko nikada ne bi saznao da sam svet? Da nema priznanja. Da nitko ne govori o meni. Da ono najvrjednije što činim vidi samo Otac. Da se plodovi pokažu tek nakon moje smrti.
Ego odmah može pitati: „Ali kakve ja koristi imam od toga ako sam već mrtav?“
Upravo to pitanje pokazuje koliko je tema važna.
Isus govori o molitvi, postu i milostinji upravo u kontekstu skrovitosti. Otac vidi ono što je učinjeno u skrovitosti. Vjera nije predstava.
Autentična duhovnost sve manje mora dokazivati da je duhovna
Kako čovjek postaje zreliji u Bogu, postupno bi trebala slabjeti njegova potreba da drugima dokazuje koliko je blizu Bogu. Što sam bliže Kristu, manje moram održavati sliku o sebi. Mogu priznati da nešto ne znam. Mogu priznati da sam pogriješio. Mogu priznati da me nešto boli. Mogu reći da se s nečim borim. Ne zato što sam odustao od svetosti, nego zato što sam prestao svetost poistovjećivati sa savršenom slikom o sebi.
Sveti Pavao upravo u vlastitoj slabosti otkriva mjesto na kojem se Božja snaga može nastaniti.
Autentična duhovnost također se raduje tuđim darovima.
Što ako brat ili sestra kraj mene primi dar čudesa, a ja dobijem dar slaganja stolica nakon susreta? Mogu li se radovati?
Lako je govoriti da su svi darovi Božji dok moj dar izgleda važnije od tuđega. Pravo pitanje dolazi kada netko drugi bude primijećen, pozvan, pohvaljen, kada njegov apostolat poraste, kada ljudi više slušaju njega nego mene.
Mogu li iskreno reći: „Hvala ti, Bože, što to činiš preko njega“? Ili odmah moram pronaći nedostatak kojim ću umanjiti njegov uspjeh?
Zavist je također vrsta duhovne šminke jer se rijetko pokazuje kao zavist. Ona se prerušava u razlučivanje. „Ne znam, nešto mi kod njega nije kako treba.“
Možda doista nije. Ali možda samo teško podnosim da je netko dobio ono što sam ja želio.
Najvažnije pitanje nije koliko izgledam duhovno, nego koliko nalikujem Kristu
Na kraju svi kriteriji vode prema jednom pitanju. Kršćanstvo nije projekt izgradnje duhovne slike o sebi. Cilj nije postati osoba o kojoj drugi govore: „Kako je on duhovan.“ Cilj je postati sličan Kristu.
Vide li ljudi u meni Krista?
Ne vide li samo moju sposobnost govora o Kristu, nego Kristov način ophođenja s ljudima?
Postajem li milosrdniji? Slobodniji? Istinitiji? Strpljiviji?
Jesam li sposobniji nositi slabost drugoga? Jesam li manje gladan priznanja?
Mogu li lakše reći: „Oprosti“?
Mogu li primiti korekciju bez raspada vlastita identiteta?
Mogu li dopustiti drugima slobodu?
Mogu li učiniti dobro koje nitko neće vidjeti?
Mogu li u tišini biti s Bogom i onda kada ne osjećam ništa? To su plodovi.
Duhovna slika i svetost nisu isto.
Duhovna slika teško podnosi slabost jer joj slabost kvari dojam. Svetost može priznati slabost jer se oslanja na milost.
Duhovna slika treba divljenje drugih, dok svetost može ostati skrivena.
Duhovna slika boji se korekcije jer bi korekcija mogla srušiti idealnu sliku, dok svetost zna da još raste.
Duhovna slika prisvaja dar, a svetost zahvaljuje Darovatelju.
Duhovna slika želi izgledati dobro, a svetost dopušta Bogu da kaže istinu.
Bog ne skida našu masku zato da bi nas osramotio.
Ne skida duhovnu šminku zato da bi rekao: „Pogledajte kakvi ste.“
Skida je kako bismo ponovno mogli vidjeti lice koje je on stvorio.
Lice koje već poznaje. Lice koje ljubi.
Kada pitanje prestane biti „što nije u redu s drugima?“ i postane „što se događa u meni?“
Nakon svega ovoga lako bi bilo slušati temu i odmah pomisliti na neku drugu osobu.
„Ovo treba čuti moj muž.“ „Ovo je baš za moju ženu.“ „Da barem naš voditelj ovo pročita.“ „Znam jednu osobu koja potpuno odgovara ovome.“
Možda. Ali ne danas. Danas zaboravi njega. Zaboravi nju. Bog sada govori tebi.
Duhovni ispit ove vrste nema smisla ako ga pretvorimo u instrument dijagnosticiranja drugih ljudi. Njegova je svrha da pred Bogom dopustim pitanje: gdje se nalazi moja duhovna šminka? Možda u potrebi za priznanjem. Možda u kontroli. Možda u strahu. Možda u potrebi da uvijek budem u pravu. Možda u nesposobnosti prihvaćanja kritike. Možda u skrivenoj zavisti. Možda u golemoj razlici između moje javne i privatne duhovnosti.
Vrijedi ući u tišinu i pitati kakav je moj odnos s Bogom kada me nitko ne gleda. Bih li isto služio kada bih znao da nitko neće saznati što sam učinio? Što se u meni događa kada me netko ispravi ili mi se suprotstavi? Mogu li prihvatiti da druga osoba možda vidi nešto što ja ne vidim ili se moram odmah opravdati? Što se događa kada netko drugi primi priznanje koje sam očekivao za sebe? Radujem li se ili se u meni javlja potreba uspoređivati, umanjivati i dokazivati vlastitu vrijednost?
Vrijedi pred Bogom pogledati i što se događa kada me ljudi više ne trebaju. Osjećam li se tada i dalje vrijednim ili se moj identitet urušava jer sam ga izgradio na tome da budem potreban? Dopuštam li ljudima koji su mi povjereni da postanu slobodni i krenu dalje ili me njihova sloboda ugrožava? Postoji li nešto što nazivam brigom, odgovornošću ili služenjem, a što je zapravo potreba da imam posljednju riječ? Mogu li drugome dopustiti drukčiju odluku bez kažnjavanja ljutnjom, šutnjom, prijezirom ili povlačenjem?
Treba pogledati i služim li se ponekad duhovnim riječima kako ne bih morao priznati ono što stvarno osjećam. Govorim li o oprostu jer sam zaista oprostio ili zato što ne želim priznati koliko sam povrijeđen? Govorim li o predanju dok grčevito držim sve u svojim rukama? Govorim li o poniznosti dok potajno trebam da drugi primijete upravo koliko sam ponizan?
Možda je korisno pitati i koju sliku najviše želim sačuvati o sebi pred ljudima. Da sam snažan? Duhovan? Ponizan? Pomazan? Mudar? Dobar? Onaj koji uvijek zna odgovor? Onaj koji može sve podnijeti?
A zatim još neugodnije pitanje: što bi me najviše zaboljelo kada bi drugi otkrili da nisam takav? Tu se često nalazi trag.
Ponekad se upravo ondje gdje osjećamo najveći otpor nalazi područje u koje nas Bog poziva. Koje bih pitanje najradije preskočio? Koje me ljuti? Koje u meni odmah pokreće opravdavanje? Od čega bježim?
Možda je dovoljno pred Gospodinom završiti dvije jednostavne rečenice: „Duše Sveti, mislim da me danas pozivaš skinuti duhovnu šminku s područja mojega života koje se odnosi na…“ A zatim: „Ispod toga možda se skriva moj strah ili moja potreba za…“
To nije osuda. To je početak ispovijedi srca.
Kada takve stvari dijelimo s drugima, potrebno je učiti nešto što je našem vremenu vrlo teško: slušati bez popravljanja. Ne treba odmah drugome održati nagovor.
Ne treba analizirati njegove motive, davati deset savjeta niti prorokovati rješenje njegova problema. Ponekad je dovoljno čuti čovjeka kako kaže: „Prepoznajem da imam potrebu za kontrolom“, i odgovoriti: „Hvala ti što si to podijelio.“ Takav prostor može postati vrlo svet.
Jer zajednica ne nastaje samo tamo gdje jedni drugima pokazujemo svoje darove. Zajednica nastaje i kada možemo biti jedni pred drugima istiniti.
Ali ni ovdje nije cilj samoponižavanje. Nema potrebe govoriti: „Ja sam užasan. Ja sam najgori. Sve je kod mene loše.“ To nije poniznost. To je ponovno usmjerenost na sebe, samo negativnim predznakom.
Mnogo je zdravije reći: „Prepoznajem da na ovom području imam problem. Želim ga donijeti Bogu.“ To je dovoljno.
Jer upravo tamo gdje prestaje gluma počinje milost.
Molitva čovjeka koji više ne želi skrivati lice
Gospodine, nakon svega što smo čuli i o čemu smo razmišljali, možda prepoznajemo područje svojega života na kojem smo dugo pokušavali izgledati drukčije nego što uistinu jesmo. Možda smo mnogo lakše prepoznavali problem u bratu, sestri, supružniku, voditelju ili nekoj drugoj osobi nego u sebi. Danas ne želimo tako. Želimo stati pred tebe. Ti nas poznaješ.
Pred tobom ništa nije skriveno.
I upravo zato više ne moramo trošiti snagu pokušavajući izgledati onakvima kakvi nismo.
Ne želimo se pitati samo jesmo li dovoljno dobri kršćani. Želimo dopustiti Duhu Svetomu da konkretno uđe u naše srce. Ne bojimo se njegova svjetla jer svjetlo Duha Svetoga ne dolazi da uništi čovjeka. Ono dolazi da pokaže ono što treba biti ozdravljeno.
Duše Sveti, dođi u moje srce. Pokaži mi mene onako kako me ti vidiš.
Daj mi hrabrost da se ne uljepšavam pred tobom.
Pokaži mi gdje služim iz ljubavi, a gdje u služenju potajno tražim potvrdu vlastite vrijednosti. Pokaži mi gdje govorim o slobodi, a nešto ili nekoga grčevito držim u vlastitoj ruci. Pokaži mi gdje govorim o poniznosti, a moje srce traži da bude priznato. Pokaži mi gdje govorim o predanju, a zapravo se bojim izgubiti kontrolu.
Pokaži mi i gdje sam se naučio skrivati iza svojih darova.
Ako sam od dara napravio identitet, vrati me Darovatelju.
Ako sam od službe napravio svoju vrijednost, podsjeti me da sam prije svega tvoje dijete.
Ako sam od znanja napravio razlog da se osjećam većim od drugih, daj mi ponovno srce učenika.
Ako sam od vlastite slabosti napravio razlog da prezirem sebe, pokaži mi istinsku poniznost koja istodobno vidi vlastitu bijedu i tvoje milosrđe.
Ako sam kontrolu nazvao brigom, pokaži mi.
Ako sam strah nazvao razboritošću, pokaži mi.
Ako sam kukavičluk nazvao mirom, pokaži mi.
Ako sam zavist nazvao razlučivanjem, pokaži mi.
Ako sam povrijeđenost prekrio rečenicom da sam već oprostio, povedi me dublje.
Ako se moja agresivnost presvukla u duhovni govor, raskrinkaj je.
Ako više tražim duhovne osjećaje nego tebe, očisti moju ljubav.
Ako želim novo, a nisam poslušao ono što si mi već dao, nauči me vjernosti.
Duše Sveti, ti ne dolaziš da nas osudiš. Dolaziš iznijeti na svjetlo ono što je u našem srcu kako bi nas oslobodio. Zato ti danas dajem pravo da skineš masku.
Dajem ti pravo da skineš slojeve kojima sam pokušavao sebe učiniti prihvatljivijim.
Dajem ti pravo i na stare pločice.
Ako nešto treba razbiti, razbij.
Ako nešto treba očistiti, očisti.
Ako nešto treba ponovno izgraditi, gradi.
Samo nemoj dopustiti da cijeli život lijepim novo preko staroga i da na kraju živim u kući koja izvana izgleda obnovljeno, a iznutra se raspada.
Nauči me ne tražiti duhovnu sliku. Nauči me tražiti svetost.
Daj mi milost da mogu biti skriven i radostan, korigiran i slobodan, slab i ljubljen, darovan i ponizan.
Daj mi milost radovati se kada drugi budu veći od mene, kada njihovi darovi budu vidljiviji, kada njihov rad donese više ploda.
Daj mi srce koje može reći: „Sve je tvoje.“
I kada me više nitko ne gleda, kada nema pozornice, mikrofona, ljudi, zahvalnosti ni priznanja, daj mi da znam tko sam. Tvoje dijete. Ni više ni manje.
I kada ti dopustim da mi pokažeš ono što još nije sveto, sačuvaj me od očaja. Podsjeti me da mi istinu ne pokazuješ zato što si od mene odustao, nego upravo zato što me nisi prestao ljubiti.
Bog ne traži našu savršenu duhovnu šminku.
Bog traži naše pravo lice.
Ne traži da pred njim izgledamo duhovno.
Traži da mu dopustimo da nas učini svetima.
A možda je upravo u tome početak prave slobode: kada čovjek više nema potrebu pred Bogom biti netko drugi, kada konačno može stajati pred njim bez maske i reći: „Gospodine, evo me. Ovo sam ja. Ti već sve znaš. I upravo ovakav želim ti pripadati. Ne ostavljaj me ovakvim, ali dopusti mi da nikada više ne moram glumiti pred tobom.“
Tada prestaje duhovno šminkanje. I počinje preobrazba.